Bilo je to u ono vrijeme kad su se mlade vodile na konjima, a ne u limuzinama. Selo podno Bjelašnice, kameno i strmo. Domaćin Ibro važio je za tvrdog čovjeka, onog što rijetko govori, a kad progovori, svi šute. Ibro je imao dvije ljubavi u životu – svoju kćerku jedinicu Eminu i svog konja Zeću. Zećo nije bio običan konj. Bio je to bijeli arapski at, pametan kao insana (čovjek), koji je Ibru pratio u stopu. Kad bi Ibro orao, Zećo bi sam stao kad vidi da se Ibro umorio. Kad bi Ibro bio tužan, Zećo bi mu spustio glavu na rame.
Došao je dan Eminine udaje. Udavala se u bogatu kuću u donjem selu, za momka kojeg su joj izabrali. Ibro nije bio sretan, srce mu je zeblo, ali adet (običaj) je adet. Od ranog jutra avlija je bila puna. Svirale su zurle, udarali bubnjevi, mirisala je pita i pečeno janje. Emina je sjedila u sobi, u dimijama od svile, i plakala tiho da ne pokvari šminku, dok su joj žene pjevale one teške, rastajne pjesme. Oko podne, stigli su svatovi. Njih pedeset, na okićenim konjima, pucali su iz kubura i pjevali.
Mladoženjin otac, beg Salko, bio je čovjek ohol i gord. Došao je pred Ibrinu kapiju i nije htio da sjaše. “Domaćine!” viknuo je Salko. “Izvedi nam djevojku, vrijeme je!” Ibro je izašao, držeći Eminu za ruku. Srce mu se kidalo. Ali Salko je tada ugledao Zeću. Konj je bio vezan za šljivu, istimaren, bijel kao labud, s pletenicama u grivi. Salki su oči zasjale od pohlepe. “Čekaj malo, prijatelju,” rekao je Salko, gladeći brkove. “Dogovorili smo miraz, to stoji. Ali nisam znao da imaš ovakvog ata. Meni se ovaj konj sviđa.”
Ibro se namrštio. “Taj konj nije na prodaju, prijatelju. To je Zećo. On je član porodice.” Salko se nasmijao, onako podrugljivo, pred svim ljudima. “E pa, prijatelju, ili će Zećo s nama, ili nema ništa od svadbe. Moj sin neće uzeti djevojku iz kuće koja ne da najbolji dar prijateljima. Ako ne daš konja, okrećemo se i odlazimo, a ti vidi šta ćeš sa ‘osramoćenom’ kćerkom koju su svatovi vratili s kapije.”
Nastao je muk. U to vrijeme, da svatovi odu i ostave djevojku, bila je to sramota koja se prala krvlju ili vješalima. Emina je briznula u plač. Ibro je gledao u Salka, pa u Eminu koja je drhtala od srama, pa u svog Zeću. Konj je gledao Ibru onim svojim krupnim, pametnim očima, kao da razumije sve. Ibro je progutao ponos. Zbog kćerkinog obraza. “U redu,” rekao je Ibro glasom koji je zvučao kao lomljava stakla. “Vodi ga. Ali pazi kako s njim postupaš. On ima dušu.”
Prišao je Zeći. Zagrlio ga je oko vrata i šapnuo mu nešto u uho. Konj je tiho zarzao. Ibro mu je skinuo svoju ruku s grive i predao uzde Salkovom momku. Emina je uzjašala drugog konja, ali je cijelim putem gledala unazad, ne u oca, nego u bijelog konja koji se otimao i okretao glavu prema Ibrinoj avliji.
Tri dana su prošla od svadbe. Ibro nije izlazio iz kuće. Sjedio je na drvenom basamaku (stepeniku) ispred prazne štale, motao duhan i gledao u onaj konopac na šljivi gdje je Zećo obično bio vezan. Avlija je bila tiha, previše tiha bez Eminiog smijeha i Zećinog rzanja. Ibro se osjećao kao da su mu iščupali oba krila. Čuo je priče iz sela – da je Salko, onaj oholi beg, odmah pokušao da uzjaše Zeću, da ga slomi, da ga pokaže pred narodom. Čuo je da se Zećo ritao, da nije dao nikome blizu, da su ga tukli kandžijama i vezali u mračni podrum. Ibro je na te priče samo stezao zube dok mu vilica ne bi poplavila.
Treće noći, pred samu zoru, dok je magla još pritiskala Bjelašnicu, začuo se zvuk pred kapijom. Nije to bilo kucanje čovjeka. Bio je to tup udarac, pa težak uzdah, pa grebanje kopita o drvo. Ibro je skočio kao oparen. Znao je taj zvuk. Istrčao je u avliju, bos, u košulji, i otvorio tešku drvenu kapiju. Prizor koji je ugledao urezao mu se u dušu za sva vremena.
Pred kapijom je ležao Zećo. Bio je to onaj isti bijeli at, ali sada prekriven blatom, krvavom pjenom i znojem. Na vratu su mu se vidjeli duboki tragovi konopca – prekinuo ga je. Na bokovima su bili tragovi ostruge i šiblja – pretrčao je planinu, kroz šumu, po mraku, bježeći od novog gazde da se vrati starom. Kada je vidio Ibru, Zećo je pokušao da ustane. Prednje noge su zadrhtale, podigao se samo malo, tek toliko da ispusti jedan tihi, bolni rzaj. Bio je to pozdrav.
“Zećo, sine moj…” šapnuo je Ibro, padajući na koljena u blato. Zagrlio je konjsku glavu, prislonio svoj obraz na njegovu vlažnu njušku. Zećo je teško disao. Srce mu je tuklo kao bubanj, nepravilno, ludački. Puklo je od napora. Pretrčao je dvadeset kilometara u galopu da bi došao kući. Konj je pogledao Ibru onim svojim krupnim, tamnim okom u kojem se ogledao mjesec. U tom pogledu nije bilo bola, samo mir. Došao je kući. Izdahnuo je tu, na Ibrinim rukama, pred kapijom koju je čuvao godinama.
Ibro je zaplakao. Onaj tvrdi Ibro, koji nije pustio suzu kad je kćerku davao, plakao je kao dijete nad mrtvim konjem. Njegov jecaj je probudio komšije. Kada su ljudi došli, vidjeli su Ibru kako sjedi u blatu, drži glavu bijelog konja u krilu i miluje mu grivu, govoreći mu tiho, kao da ga uspavljuje. Nije dao da ga odvuku traktorom. Ibro je sam, lopatom, iskopao raku pod onom šljivom u avliji. Tu ga je sahranio. Beg Salko je poslao ljude da traže konja, ali kad su vidjeli humku i Ibru kako sjedi pored nje sa puškom na krilu, okrenuli su se i otišli bez riječi. Emina je u braku bila sretna, ali Ibro više nikad nije kupio drugog konja. Govorio je: “Imao sam jednog prijatelja, i njega sam izdao. Drugog ne zaslužujem.”