Bila je to teška godina za Saliha i njegovu sestru Hanu. Ostali su rano bez oca i majke, sami na dunjaluku, u staroj kući na kraju sela. Salih je imao dvadeset pet godina, ruke kao lopate i srce veliko kao Trebević. Hana je bila tek stasala djevojka, lijepa i čestita, ali siromašna. U selu se sve mjerilo – koliko zemlje imaš, koliko stoke, kakvu spremu (miraz) mlada donosi. A Hana nije imala ništa osim Saliha.
Salih je imao samo jedno blago – par jakih, crnih volova, Garonju i Jablana. Oni su bili njihov hljeb. S njima je Salih orao svoje, ali i tuđe njive za nadnicu. Dok su volovi rikali i vukli teški plug, Salih je znao da gladi neće biti. Ali, došlo je vrijeme da se Hana uda. Zaprosio ju je Selim, pošten momak iz susjednog sela. Selim nije tražio miraz, volio ju je, ali selo… selo ima usta i zube. Hana je noćima plakala u jastuk. “Brate,” jecala je jedne večeri uz svijeću, “kako ću ja Selimu u kuću praznih ruku? Svi će reći da je doveo prosjakinju. Nemam ni jorgana, ni dušeka, ni bakrenog sahana. Sramota me je, brate. Bolje da se ne udajem.”
Salihu se srce kidalo. Gledao je svoju sestru, svoju “zjenicu oka”, kako vene od stida. Znao je da ako ode bez spreme, cijeli život će hodati pognute glave, služeći svekrvu i zaove koje će joj nabijati na nos njeno siromaštvo. Salihov obraz to nije mogao podnijeti. Sutradan, u ranu zoru, Salih je ušao u štalu. Garonja i Jablan su ga dočekali mirno, žvaćući sijeno. Salih ih je zagrlio, poljubio ih u vlažne njuške i zaplakao. “Oprostite mi, braćo moja,” šapnuo je. “Moram.”
Odveo ih je na pijačni dan u grad. Vratio se kasno navečer, bez volova, ali sa punim kolima. Kupio je Salih sve – svilene jorgane, vezene jastuke, bakreno posuđe, ćilime, haljine. Spremio je Hanu kao begovicu. Kad je Hana vidjela puna kola, vrisnula je i zagrlila brata. “Brate! Šta si to uradio? Gdje su volovi? Čime ćemo hljeb zarađivati?” Salih se nasmijao, onako toplo, zaštitnički. “Ne brini ti, seko. Ima brat ruke. Volova ima na pijaci, a sestra je samo jedna. Nek ti odeš uzdignute glave, a za mene se ne sekiraj.”
Svadba je bila i prošla. Hana je otišla u novi dom ponosna, sa spremom kakvu ni najbogatije nisu imale. Svi su hvalili Saliha, ali su iza leđa šaputali: “Lud čovjek. Prodao je alat, sad će crći od gladi. Čime će orati kad dođe proljeće?” I proljeće je došlo. Snijeg se otopio, zemlja je zamirisala i čekala da se prevrne. Komšije su izvele svoje konje i volove na njive. Samo je Salihova njiva stajala netaknuta. A onda, jednog jutra, selo je vidjelo prizor od kojeg su i najtvrđi muškarci zaplakali.
Sunce je tek izašlo iznad Trebevića, obasjavajući rosne njive. Komšije su već uveliko orale. Čulo se rzanje konja, mukanje volova i psovke težaka kad plug zapne za kamen. Svi su gledali prema Salihovoj njivi, očekujući da vide kako će je obraditi bez stoke. Mislili su da će tražiti na zajam, da će moliti. Ali Salih nije molio.
Iz kuće su izašli Salih i njegova mlada žena, Fatima. Ona je nosila drveni plug, a on… on je nosio jaram. Onaj teški, drveni jaram koji se stavlja volovima na vratove. Salih je skinuo košulju. Njegova leđa, široka i preplanula, zategla su se na jutarnjem mrazu. Pred zapanjenim selom, Salih je stavio jaram na svoja ramena. Vezao je konopce oko svojih prsa, onako kako se veže marva. “Drži čvrsto, Fato,” rekao je tiho ženi, čije su se ruke tresle dok je hvatala ručke pluga. “Samo drži pravac, ja ću vući.”
I krenuo je. Salih je zario stopala u crnu, vlažnu zemlju. Mišići na nogama i leđima su mu se napeli kao sajle. Vene na vratu su iskočile. Zaurlao je, ne ljudskim glasom, nego glasom snage i bola, i povukao. Plug je zaškripao i zario se u zemlju. Brazda je krenula. Komšije na susjednim njivama su stale. Konji su stali. Nastao je muk. Čulo se samo Salihovo teško disanje, zvuk pucanja korijenja pod plugom i tihi plač njegove žene koja je išla za njim.
Salih je orao. Znoj mu je tekao niz lice, miješao se sa zemljom. Drveni jaram mu je žuljao ramena, koža je pucala, krv je počela da probija, ali on nije stajao. Vukao je za dvoje. Vukao je za Garonju i Jablana. Vukao je za sestru Hanu, da ona ne bi morala nikada pognuti glavu. Jedan komšija, stari dedo Mujo, bacio je kapu na zemlju i zaplakao naglas. “Gledajte, ljudi!” viknuo je drhtavim glasom. “Gledajte šta je brat! On je postao hajvan (životinja) da bi mu sestra bila insan (čovjek)!”
Niko nije prišao da pomogne. Nisu smjeli. To je bio prizor toliko velik i svet da bi svaka pomoć bila uvreda. Gledali su ga sa strahopoštovanjem kakvo se ne viđa ni u džamiji ni u crkvi. Kada je završio posljednju brazdu, Salih je pao na koljena. Bio je blatnjav, krvavih ramena, iscrpljen do smrti. Fatima je pala pored njega, ljubeći mu ranjave ruke. Tog dana, Salih je uzorao njivu, ali je uzorao i duboku brazdu u srcima svih koji su ga vidjeli. Hana je u novom domu bila poštovana kao kraljica, ne zbog svile koju je donijela, nego zbog brata koji je zbog nje bio spreman da nosi jaram.