Jovan je mrzeo decembar. Dok su se drugi radovali praznicima, on je u svom starom službenom kombiju “Elektrodistribucije” osećao samo grč u stomaku. Bio je električar već dvadeset godina, pošten i vredan čovek, ali nalozi koje je dobijao pred kraj godine bili su najteži. “Seča”. Isključenja dužnika. Tog jutra, na samog Svetog Nikolu, šef mu je bacio na sto nalog sa crvenim pečatom. “Idi u Donju Mahalu. Dug je deset hiljada. Nema odlaganja, Jovane. Znaš da ovi odozgo ne praštaju. Ili seci, ili ti letiš s posla.”
Jovan je uzeo papir teškim, žuljevitim rukama. Napolju je vejao gust, mokar sneg koji je zatrpavao puteve. Vozio je polako ka periferiji, boreći se sa brisačima koji su škripali. Stigao je pred trošnu kućicu sa nakrivljenom ogradom. Znao je ko tu živi. Milica. Mlada žena čiji je muž poginuo proletos u šumi, prevrnuvši se traktorom. Ostala je sama sa troje male dece.
Uzeo je torbu sa alatom i svoja teška klešta za sečenje žice. Nadao se, molio Boga, da nema nikoga kod kuće. Da samo brzo preseče žicu na banderi i pobegne kao lopov, pre nego što ga neko vidi. Ali, čim je njegova čizma zaškripala po snegu u dvorištu, vrata su se otvorila. Na pragu je stajala Milica. Bila je u crnini, tanko obučena u stari vuneni džemper, drhteći od hladnoće.
“Dobar dan, majstore,” rekla je tiho, stežući krajeve džempera. Oči su joj bile crvene od plača ili od dima, nije bio siguran. “Jel’… jel’ ste došli zbog struje?” Jovan je spustio pogled. Nije mogao da je gleda u oči. Gledao je u blato na svojim cipelama. “Jeste, seko. Nalog. Moram. Šef je rekao…” “Znam,” prekinula ga je glasom koji se lomio. “Znam da nismo platili. Ali… majstore, danas nam je slava. Sveti Nikola.”
Jovan se zaledio. Slava. “Nemamo pečenje, nemamo goste,” nastavila je Milica brzo, kao da se pravda. “Ali deca se raduju. Umesila sam kolač. Ako nam sad isključite, nemam gde ni vodu da ugrejem da ih okupam. Nemamo drva, grejemo se na onu jednu grejalicu.” Jovan je ćutao. Sneg mu je padao za vrat, ali nije osećao hladnoću. Osećao je sramotu. “Mogu li da uđem?” pitao je promuklo.
Ušao je u mali hodnik koji je mirisao na vlagu i kuvani pasulj. U sobi, oko malog stola, sedelo je troje dečice. Najstariji dečak je čvrsto grlio najmlađu sestru. Svi su gledali u njega – u velikog, strašnog čiku sa kleštima koji je došao da im uzme svetlo. Na stolu, na čistom belom stolnjaku, stajao je slavski kolač. Obična pogača, ukrašena krstićem od testa. Pored nje, gorela je jedna jedina voštanica. Taj plamen sveće bio je jedina radost u toj sobi. Osvetljavao je uplašena dečija lica. Jovan je opipao klešta u džepu. Bila su hladna kao led. Setio se svoje kuće, svoje trpeze, svoje dece koja su na toplom. A ovde…
Jovan je stajao u tom hladnom hodniku, a ruka mu je stezala dršku klešta u džepu. Gledao je u onu voštanicu koja se borila sa promajom, pa u decu koja su ga gledala kao da je sam Bog ušao u kuću, a ne radnik distribucije. U glavi mu je odzvanjala šefova pretnja otkazom, ali u grudima je tuklo srce koje je znalo samo za jedan zakon – zakon ljudskosti. Nije mogao. Da je imao kamen umesto srca, možda bi i mogao, ali Jovan je bio otac.
Polako, uz glasan “klik”, vratio je klešta dublje u futrolu. Zvuk je naterao Milicu da se trgne i zagrli decu jače. “Gospođo,” rekao je Jovan, pročišćavajući grlo koje se steglo. “Izgleda da je ovde došlo do greške. Gledam ja sad ovaj nalog… ne slaže se broj brojila. Neko je u kancelariji pogrešio. Neću ništa da sečem.” Milica je prekrila usta rukom, a suze su joj grunule niz lice. “Stvarno? Jao, hvala ti, sveti Nikola, hvala ti, majstore! Ali… šta ćemo sa dugom? Doći će sutra, prekosutra…”
“Ništa se vi ne brinite,” slagao je Jovan, okrećući se brzo ka vratima da ne vide koliko mu je teško. “Rešiću ja to u firmi. Srećna vam slava.” Izašao je napolje, na vejavicu. Nije ušao u službeni kombi da se greje. Peške je, kroz sneg do članaka, otišao do prve pošte u centru sela. Dok je hodao, ruka mu je bila u unutrašnjem džepu jakne, stiskajući kovertu. U njoj je bilo petnaest hiljada dinara – novac koji je mesecima odvajao od usta da bi platio registraciju svog starog “Golfa” i kupio zimske gume.
Ušao je u poštu, stresao sneg sa ramena i stao pred šalter. “Račun za struju,” rekao je promuklo, vadeći Miličin zgužvani račun koji je krišom uzeo sa ormarića, i svoju kovertu. “Deset hiljada i četiristotine,” rekla je službenica hladno. Jovan nije oklevao. Izvadio je pare. One pare koje su značile sigurnost. Njegovi grubi, ispucali prsti, crni od posla, brojali su novčanice na staklu. Ostala mu je samo sića u džepu. “U redu je,” rekao je tiho. “Uplatite. Da bude čisto.”
Kada je dobio uplatnicu, vratio se do Miličine kuće. Nije hteo da ulazi i da se pravi heroj. Samo je gurnuo uplatnicu u poštansko sanduče. Seo je u svoj hladan kombi. Ruke su mu se tresle, ne od zime, nego od onoga što je upravo uradio. Znao je da ga čeka teška zima, da će morati da pozajmljuje, da će možda ići peške na posao. Ali kad je pogledao ka kući, video je da svetlo i dalje gori. Kroz prozor je video Milicu kako se krsti i lomi onaj pogaču sa decom. Te noći, Jovan je došao kući praznih džepova, ali kad je zagrlio svoju decu, osećao se kao najbogatiji čovek na svetu. Jer struja se plaća novcem, a svetlo u duši se plaća samo dobrotom.