Fikcionalna životna priča
Kutiju sam spustila na kuhinjski sto, između hljeba i računa koji sam tog jutra zaboravila platiti. Bila je umotana u smeđi papir, s tankom zelenom trakom. Na jednom uglu vidio se trag ljepila, kao da je neko žurio da završi pakovanje.
Nisam je otvorila.
Skinula sam cipele, stavila vodu za kafu i prvi put poslije dvadeset godina shvatila da ne moram provjeravati jesam li namjestila alarm za pola šest. Sutra nisam išla u onu kancelariju. Nisam znala da li mi je zbog toga lakše ili mi samo nedostaje navika.
Imala sam pedeset četiri godine i ljutila sam se na sebe što mi je toliko stalo do jednog oproštaja.
U firmu sam došla kada je moj sin Nikola imao osam godina. Prodavali smo opremu za vodoinstalaterske radnje i male majstore, a kancelarija je tada bila prostorija iza prodajnog pulta. Zimi smo pod sto stavljali malu grijalicu, ljeti otvarali vrata skladišta da uhvatimo malo zraka.
Počela sam s računima i telefonom. Vremenom sam preuzela narudžbe, reklamacije, dogovore s dobavljačima i sve one sitne stvari koje se nisu vidjele u opisu posla.
Znala sam koji kupac govori grubo zato što je nervozan, a koji zato što misli da tako može dobiti popust. Znala sam kome treba ponoviti rok isporuke, ko nikad ne pročita poruku do kraja i gdje se čuva rezervni ključ kad se brava zaglavi.
Nisam sve voljela. Bilo je dana kada bih poželjela isključiti telefon i ostaviti ga u ladici. Ali voljela sam osjećaj da znam šta radim i da se ljudi mogu osloniti na mene.
Posljednjih godina firma je rasla. Dobili smo novi program, urednije police i sastanke na kojima su se koristile riječi koje ranije niko nije izgovarao. Vlasnik Srđan uglavnom je bio na putu. Kada bi svratio, pitao bi kakva je prodaja, a mi bismo ostalo saželi u nekoliko rečenica.
Onda je odlučeno da se administracija preseli u drugi grad.
Ponudili su mi da nastavim raditi tamo. Put bi mi oduzimao gotovo dva sata dnevno, uz vrijeme provedeno u kancelariji. Nekoliko sedmica pokušavala sam uvjeriti sebe da ću se navići, pa sam jedno jutro sjela za sto i izračunala koliko bih zapravo bila van kuće.
Nisam htjela tako provesti naredne godine.
Našla sam posao u manjoj lokalnoj trgovini. Plata nije bila veća, ali mogla sam doći pješice. Odluka je bila moja, iako mi nije bilo jednostavno izgovoriti da odlazim.
Srđan je rekao da mu je žao i pitao može li me nešto predomisliti. Kada sam objasnila da je problem putovanje, kratko je klimnuo glavom. Već sljedećeg dana počeli smo razgovarati o tome kome ću predati poslove.
Tada sam prvi put osjetila koliko brzo čovjek postane raspored zadataka.
Jelena je u firmi radila dvije godine. Imala je dvadeset devet, lako se snalazila s programom i često završavala ono što bih ja pokušavala riješiti preko tri telefonska poziva.
Nisam joj uvijek davala dovoljno prostora.
Kada bi me pitala zašto nešto radimo na određeni način, znala sam odgovoriti: „Zato što tako funkcioniše.“ Tek kasnije bih shvatila da sam joj ponudila svoju naviku umjesto objašnjenja.
Jednom je poslala pogrešnu narudžbu, a ja sam je ispravila pred skladištarom. Nisam vikala, ali sam govorila onim glasom kojim čovjek želi pokazati da je greška mogla biti izbjegnuta. Jelena je poslije došla do mog stola.
„Možeš li mi drugi put prvo reći nasamo?“
Bilo mi je neprijatno. Izvinila sam se, kratko, jer sam i u izvinjenju bila nespretna. Nakon toga sam više pazila.
Pred odlazak smo zajedno prolazile kroz kupce i otvorene poslove. Pitala je mnogo, zapisivala, pa se vraćala na nešto što sam smatrala očiglednim. Počela sam uviđati koliko se mog znanja nalazilo samo u mojoj glavi.
Na uglu stola godinama sam držala malu svesku tvrdih korica. U njoj su bile šifre, brojevi telefona, skice dijelova koje su kupci opisivali i poneka rečenica koju bih zapisala da je ne zaboravim. Korice su se odvojile od hrpta, a nekoliko listova držalo se na selotejpu.
„Ovo više nije ni za pokazivanje“, rekla sam jednog dana, prebacujući važne podatke u novi dokument.
Jelena me pitala može li je uzeti kada završim.
Mislila sam da želi provjeriti jesam li nešto propustila. Rekla sam da može, samo neka je poslije baci.
U posljednjoj sedmici nekoliko puta zatekla sam kolege kako utišaju razgovor kad uđem. Jednom je skladištar Goran držao telefon iznad starog radnog stola, kao da nešto fotografiše. Nisam pitala. Bila sam uvjerena da se pripremaju za promjene i da sam ja u tim razgovorima već dio prošlosti.
Posljednjeg dana došla sam ranije nego inače.
Očistila sam ladice, odnijela svoju šolju do sudopera i skinula fotografiju Nikole koju sam držala uz monitor. Na slici je imao deset godina i nedostajao mu je prednji zub. Sada je bio odrastao čovjek, a ja sam još uvijek svakog jutra gledala isto nasmijano dijete.
Oko podneva kolege su donijele pitu i sok. Spojili smo dva stola u prostoriji za pauzu. Bilo je prijatno, ali kratko. Telefon je zvonio, kupac je čekao robu, a neko je morao pronaći otpremnicu.
Srđan je došao, zahvalio mi na radu i rekao da su vrata firme uvijek otvorena. Rukovali smo se. Onda ga je neko pozvao zbog isporuke i izašao je.
Nisam očekivala govor. Ipak, čekala sam da neko kaže nešto što bi moglo pripadati samo meni.
Jelena mi je pružila kutiju. Drugi su se nasmiješili, ja sam zahvalila, a onda je zazvonio njen telefon. Razgovor se prekinuo baš kada je krenula nešto objasniti.
„Otvoriću kod kuće“, rekla sam.
Do kraja radnog vremena još sam dvaput objasnila gdje se nalazi jedan dokument. Kada sam uzela torbu, Goran je podigao ruku iz skladišta. Jelena me zagrlila kod vrata. Rekla sam da ćemo se čuti i otišla prije nego što mi glas postane nesiguran.
Kod kuće sam gledala kutiju i zamišljala rokovnik s logom firme. Možda šolju. Možda nešto kupljeno usput, jer se čovjeku poslije dvadeset godina ipak mora nešto dati.
Sada mi je neprijatno koliko sam bila sigurna u to, iako nisam ni pogledala unutra.
Predveče je nazvala Jelena.
„Jesi li otvorila?“
„Nisam još.“
Zastala je, pa rekla da je mislila kako ću čim stignem kući.
„Iskreno, nisam ni htjela“, priznala sam.
Nisam planirala biti gruba. Samo sam bila umorna od pretvaranja da mi ništa nije zasmetalo.
„Onda ga ipak otvori“, rekla je tiše. „Mislim da trebaš vidjeti prvu stranicu.“
Ostavila sam telefon na stolu i odvezala traku.
Unutra je bila moja stara sveska.
Korice su bile učvršćene tamnim platnom, listovi poravnati, a između njih dodane čiste stranice. Prepoznala sam ogrebotinu na zadnjoj korici koju niko nije pokušao sakriti.
Na prvom novom listu Jelena je napisala:
„Za Vesnu, da ovaj put zapisuje i ono što želi za sebe.“
Ispod je bilo nekoliko rečenica njenim urednim rukopisom. Pisala je o prvom mjesecu u firmi, kada je kod kuće brojala novac i razmišljala hoće li izdržati do plate. Ja se toga nisam sjećala tako.
Sjećala sam se samo da je svakog dana za pauzu ostajala za stolom.
Jednom sam joj donijela polovinu ručka i rekla da sam ponijela previše. Poslije smo neko vrijeme jele zajedno. Nisam je pitala zašto ne kupuje ništa, jer sam znala kako može zvučati pitanje na koje se čovjek stidi odgovoriti.
Ona je zapamtila i ručak i to što nisam pitala.
Na sljedećoj stranici Goran je zalijepio fotografiju starog stola. Napisao je kako sam jednom ostala s njim poslije smjene da provjerimo narudžbu za koju su svi mislili da ju je pogrešno složio. Greška je bila u dokumentu.
„Prvo si provjerila, pa tek onda tražila krivca“, pisalo je.
To mi je posebno teško palo zbog onog dana kada sam Jelenu ispravila pred njim. Nisam uvijek bila osoba kakvu je njegova rečenica opisivala. Ali očigledno nisam bila ni samo ona najnestrpljivija verzija sebe koje sam se u posljednje vrijeme najbolje sjećala.
Bilo je još stranica. Smiješnih događaja, fotografija, sitnih zahvala. Jedan kolega opisao je kako sam ga naučila da kupcu ne kaže „nije naš problem“ prije nego što provjeri može li išta učiniti.
Srđan je napisao samo nekoliko redova. Spomenuo je zimu kada je posao loše išao i kada sam razgovarala s kupcima koji su već počeli naručivati drugdje. Napisao je da je prečesto podrazumijevao da ću ja držati stvari pod kontrolom.
Voljela bih da mi je to rekao ranije.
Sveska nije izbrisala tu misao, niti godine u kojima sam preuzimala više nego što je trebalo. Ali dok sam okretala stranice, slika mog odlaska više nije bila ista.
Na kraju je ostalo mnogo praznog prostora.
Ponovo sam nazvala Jelenu. Prvo sam je pitala ko je popravio korice. Rekla je da joj je pomogla tetka koja se bavi uvezivanjem. Sadržaj su skupljali nekoliko sedmica.
„Zašto mi ništa niste rekli danas?“
„Mislili smo da ćemo stići. Onda je sve bilo kao obično.“
Nasmijala sam se, jer je to bio najtačniji opis našeg radnog dana.
Zahvalila sam joj. Onda sam rekla i da mi je žao što sam ponekad njena pitanja shvatala kao osporavanje.
„Znam“, odgovorila je. „Ali poslije si mi objasnila.“
Dvije sedmice kasnije počela sam na novom poslu. Prvog dana pitali su me mogu li preuzeti još nekoliko stvari uz dogovorene obaveze.
Ranije bih odmah rekla da mogu.
Ovog puta zatražila sam da prvo prođemo kroz raspored. Govorila sam mirno, bez osjećaja da zbog toga moram djelovati manje vrijedno.
Svesku sam ostavila kod kuće. Jedne nedjelje otvorila sam prvu praznu stranicu i zapisala termin izleta koji sam dugo odgađala. Ispod sam dodala da nazovem Jelenu i dogovorim kafu.
Kutiju sam sklonila u ormar. Traka je ostala između listova kao oznaka.
Kad god je ugledam, sjetim se koliko sam bila blizu da poklon odložim neotvoren, zajedno sa zaključkom da me niko nije primijetio. Sada znam da su neki ljudi pamtili mnogo više nego što su umjeli reći dok smo svakog jutra žurili završiti posao.