Bilo je rano bajramsko jutro u staroj kući na Vratniku. Miris pržene kafe i tek pečene baklave miješao se s mirisom dunja sa ormara, stvarajući onu poznatu, toplu atmosferu praznika. Ali, kuća je bila tiha. Previše tiha. Za stolom, prekrivenim svečanim bijelim stolnjakom, sjedili su samo Hamdo i njegova žena Hanifa. Hamdo je obukao svoje najbolje odijelo, ono što čuva samo za Bajrame i dženaze, stavio fes na glavu i namjestio sat na ruci. Pred njima je bila sofra kao za deset ljudi – begova čorba, sarme, pite, pečenje. A njih dvoje sami.
“Hoće li zvati?” upitala je Hanifa tiho, brišući nevidljivu mrlju sa stola. “Hoće, bona. Rekao je u deset. Znaš da je Kenan tačan. Švabo je to sad, naučio je on red,” odgovorio je Hamdo, trudeći se da zvuči veselo, iako mu je srce preskakalo od nestrpljenja. Kenan, njihov jedinac, otišao je u Minhen prije tri godine. Otišao je “trbuhom za kruhom”, jer ovdje, kako je rekao, “nema hljeba ni za ptice”. Od tada su ga vidjeli samo dva puta uživo. Sve ostalo bio je ekran. Hladni, stakleni ekran laptopa koji su Hamdo i Hanifa podbočili debelim knjigama na sredini stola, tačno između tanjira, kao da je laptop treći gost.
Tačno u deset, začuo se onaj prepoznatljivi zvuk poziva. Hamdino lice se ozarilo. Nespretnim, debelim prstima pritisnuo je zelenu slušalicu. Slika je zatreperila, a onda se pojavio on. Kenan. Bio je u bijeloj košulji, izbrijan, nasmijan. Iza njega se vidio bijeli zid i neka umjetnička slika. Izgledalo je otmjeno. “Bajram Šerif Mubarek Olsun, babo! Bajrambarećula, majka!” zagrmio je Kenan onim svojim veselim glasom.
“Allah raziola, sine moj! Da si nam živ i zdrav sto godina!” povikala je Hanifa, ljubeći ekran. Hamdo se samo smješkao, gutajući knedlu. “Kako si, sine? Kako posao? Jel’ hladno gore?” pitao je Hamdo. “Ma super je, babo! Evo, baš sam došao s posla, unaprijedili su me. Sad sam glavni nadzornik na gradilištu. Ne radim više teške poslove, samo komandujem,” hvalio se Kenan, šireći ruke. “Evo, uselio sam u novi stan, vidite kako je lijepo, centar Minhena. Gazda me cijeni, kaže da sam najbolji radnik kojeg je imao.”
Hamdo i Hanifa su se gledali s ponosom. “Neka, sine, neka,” govorio je Hamdo. “Znao sam ja da ćeš ti uspjeti. Ti si moj inženjer, moja pamet.” Pričali su tako desetak minuta. Kenan je pričao o skupim autima, o restoranima, o tome kako će ih uskoro dovesti u posjetu. Sve je zvučalo kao bajka. Roditelji su upijali svaku riječ, hraneći svoje duše njegovim uspjehom. Zaboravili su na samoću, na prazne stolice.
A onda, u jednom trenutku, dok je Kenan mahao rukama objašnjavajući koliki mu je novi televizor, laktom je zakačio telefon kojim je snimao (jer laptop nije imao). Telefon se prevrnuo, pao sa postolja i otklizao po podu, kamerom okrenutom prema sobi. Slika na Hamdinom ekranu se zavrtjela i zaustavila na podu. A ono što su vidjeli, zaledilo im je krv u žilama.
Kada je telefon pao, “bijeli zid” i “umjetnička slika” su nestali. Kamera je sada snimala pod. Ali to nije bio parket luksuznog stana u centru Minhena. Bio je to prljav, sivi linoleum, pun ogrebotina i tragova blata. U uglu kadra, umjesto kožne garniture, vidio se željezni krevet na sprat, sa zgužvanom sivom posteljinom. Pored kreveta, na podu, stajala je otvorena konzerva pasulja i rešo na kojem se sušila jedna čarapa. A najstrašnije od svega – u ćošku su bile naslagane vreće cementa i blatnjave radničke čizme.
To nije bio stan. To je bio metalni kontejner na gradilištu. Hladna limenka u kojoj spavaju oni koji grade tuđe snove. Kenan je brzinom munje zgrabio telefon. Slika se zatresla, zavrtjela, i njegovo lice se ponovo pojavilo na ekranu. Bio je crven, uspaničen. Osmijeh mu je bio kisel, lažan. “Eto, babo, vidiš kakav sam smotan!” nasmijao se nervozno, pokušavajući da namjesti kragnu košulje koja je skrivala vrat. “Ispade mi telefon, ha ha… Ništa strašno.”
Ali Hamdo je vidio. Vidio je sve u onoj sekundi. I dok je Kenan popravljao telefon, Hamdo je primijetio još nešto što prije nije vidio od silne sreće. Kenanove ruke. Dok je namještao kameru, rukav košulje se povukao. Ispod te čiste, ispeglane manžetne, zglobovi su bili zamotani u prljave zavoje. Koža na dlanovima bila je ispucala, puna maltera i živih rana koje ni najbolja kamera nije mogla sakriti. Nisu to bile ruke šefa gradilišta. Bile su to ruke hamala, ruke roba.
Hamdi je zastao dah. Hanifa je zinula da nešto pita, da pita za onaj krevet na sprat, ali Hamdo ju je, ispod stola, snažno stisnuo za ruku. Pogledao ju je onim svojim teškim pogledom koji je značio: “Šuti. Ne ubijaj ga.” Hamdo je progutao knedlu veličine Veleža. Osjetio je kako mu se želudac okreće, kako mu ona baklava u grlu postaje gorka kao otrov. Znao je. Njegov sin, njegov ponos, živi u limenci, jede konzerve i lomi kičmu na minusu, a laže ih da oni ne bi brinuli. Laže da bi babo mogao da hoda čaršijom uzdignute glave i priča kako mu je sin “uspio”.
“Babo? Jeste tu? Nešto ste se ukočili,” pitao je Kenan, brišući znoj sa čela, iako je u Minhenu bilo hladno. Hamdo je razvukao usta u osmijeh. Taj osmijeh ga je bolio više nego ijedna suza koju je isplakao u životu. “Tu smo, sine, tu smo,” rekao je Hamdo mirnim, stabilnim glasom. “Samo… nešto nam veza prekida. Lijep ti je stan, sine. Baš lijep. Neka, hvala Bogu da si se snašao. Da ne moraš da tegliš kao tvoj babo nekad.”
Kenanu su zasjale oči. Odahnuo je. Nisu vidjeli. Povjerovali su. “Jeste, babo, super je. Ništa vi ne brinite za mene,” rekao je Kenan, a glas mu je bio pun olakšanja. “Hajde, sine, idi odmori, sigurno si umoran od… komandovanja,” dodao je Hamdo, dok mu je srce pucalo. “Ljubi te majka.”
Kada se ekran zacrnio i veza prekinula, tišina u sobi na Vratniku bila je teža od zemlje. Hanifa je počela da jeca, tiho, pokrivajući lice dimijama. “Jesi li vidio, Hamdo? Jesi li vidio gdje mi dijete spava? U onom… u onom…” nije mogla ni da izgovori. Hamdo je ustao. Prišao je prozoru i gledao u maglu koja se spuštala na Sarajevo. Suze su mu, teške i muške, klizile niz naborano lice. “Vidio sam, Hanifa. Sve sam vidio,” šapnuo je. “Ali on ne smije da zna da smo vidjeli. Neka misli da smo ponosni. To je jedino što ga drži tamo. Ako mu uzmemo taj ponos, uzećemo mu sve. Neka ga, nek je on nama ‘gospodin’. A mi ćemo ovdje plakati, da on ne mora tamo.”