Deda Laza je stajao ispred ogledala u svom malom predsoblju, popravljajući kragnu košulje. Ruke su mu blago podrhtavale, što od starosti, što od treme koja ga nije napuštala ni posle tri godine. Obukao je svoje najbolje sivo odelo, ono koje čuva za “specijalne prilike”, i stavio kap “Briona” na obraze. Za njega je svaki odlazak u Dom za stare bio najvažniji događaj dana.
Uzeo je sa stola jednu crvenu ružu, koju je jutros kupio na pijaci kod cvećarke Mare. Mara mu je uvek birala najlepšu, jer je znala kome je nosi. Laza je uzdahnuo, zaključao stan i krenuo polako ka autobuskoj stanici. Put do doma na drugom kraju grada trajao je četrdeset minuta. Četrdeset minuta u kojima je Laza vrteo film njihovog života – letovanja u Makarskoj, gradnju vikendice, rođenje ćerke, prve bore, prve sede.
Kada je stigao pred veliku, sivu zgradu doma, osetio je onaj poznati miris – mešavinu sredstava za čišćenje, kuvanog kupusa i samoće. Sestrica na prijavnici mu se tužno osmehnula. “Dobar dan, deda Lazo. Jovanka je u dnevnom boravku, gleda kroz prozor. Danas je… danas je malo lošiji dan,” rekla je tiho. Laza je klimnuo glavom. Znao je šta to znači.
Hodao je hodnikom, stežući onu ružu kao da mu je život u njoj. Došao je do staklenih vrata dnevnog boravka. Tamo, u fotelji pored prozora, sedela je njegova Jovanka. Njena seda kosa bila je uredno očešljana, baš onako kako je volela. Gledala je napolje, u krošnje drveća, sa izrazom lica koji je bio miran, ali potpuno prazan.
Laza je ušao, trudeći se da korača lagano. Prišao joj je s leđa i nežno spustio ruku na njeno rame. “Dobar dan, gospođo Jovanka,” rekao je glasom koji je pokušavao da zvuči veselo, iako mu je srce pucalo. Jovanka se polako okrenula. Njene oči, nekada bistre i pune vatre, sada su bile zamućene. Pogledala ga je od glave do pete, kao da gleda prolaznika na ulici. Nije bilo iskre prepoznavanja. Nije bilo osmeha.
“Dobar dan, gospodine,” odgovorila je ljubazno, persirajući čoveku s kojim je delila postelju pedeset godina. “Jeste li vi novi doktor?” Laza je progutao knedlu. Svaki put je bolelo kao prvi put. Taj trenutak kad shvatiš da si izbrisan iz nečijeg sećanja, iako si fizički tu. “Nisam doktor, Jovanka. Ja sam… ja sam jedan vaš stari prijatelj. Došao sam da vas vidim i doneo sam vam ovo,” rekao je i pružio joj ružu.
Jovanka je uzela cvet, pomirisala ga i blago se nasmešila. “Divna je. Baš ste ljubazni. Moj muž Laza mi je nekad donosio ovakve ruže. Znate, on mnogo voli cveće.” Laza je seo na stolicu preko puta nje. Ruke je držao na kolenima da ne vidi kako se tresu. “Znam,” rekao je tiho. “Pričali ste mi o njemu.” “Da,” nastavila je ona, gledajući opet kroz prozor. “On je divan čovek. Samo, nešto ga dugo nema. Rekao je da će otići do prodavnice, a nema ga već… koliko je sati?”
Laza je pogledao na sat, iako vreme ovde nije značilo ništa. “Vratiće se on, ne brinite,” slagao je, jer je istina bila previše komplikovana za njen krhki svet. Istina je bila da Laza sedi prekoputa nje. Ali taj Laza iz njene glave bio je mlad, prav i jak. Ovaj stari, pogrbljeni čovek pred njom bio je samo stranac.
Pokušao je da započne razgovor. Pričao joj je o vremenu, o pijaci, o unucima (koje je nazivao “komšijskom decom” da je ne zbuni). Ona je slušala, klimala glavom, ali njen pogled je stalno lutao ka vratima, očekujući nekog drugog. Laza je shvatio da se bori sa duhovima prošlosti i da tu bitku gubi svakog dana iznova.
“Znate,” rekla je Jovanka iznenada, a glas joj je zadrhtao, “počinjem da brinem. Laza nikad ne kasni. Da mu se nije nešto desilo? Možda me je… možda me je ostavio?” Oči su joj se napunile suzama. Grčevito je stiskala onu ružu, a trnje joj se zabadalo u tanku kožu dlanova, no ona to nije osećala. Osećala je samo strah deteta koje je izgubilo roditelja u gužvi.
Laza je osetio kako mu srce puca na pola. Hteo je da vikne: “Tu sam, Jovanka! Ja sam tvoj Laza! Ostario sam, ali sam tu!” Hteo je da izvadi ličnu kartu, da joj pokaže slike, da je prodrma. Ali znao je da bi to samo donelo paniku. Doktori su mu rekli: Ne rušite joj realnost, to je jedino što ima.
Duboko je udahnuo, potiskujući sopstveni bol negde duboko u stomak. Nagnuo se napred i poklopio njene ruke svojima. “Gospođo Jovanka, gledajte me,” rekao je mirnim, toplim glasom. “Sreo sam Lazu ispred. Baš kad sam ulazio.”
Jovanka je podigla pogled, pun nade. “Sreli ste ga? Je li dobro? Zašto nije ušao?” Laza je progutao suze. Morao je da laže ženu koju nikad nije lagao, da bi je spasao tuge. “Dobro je. Odlično je. Ali, znate… noge ga malo bole danas. Nije mogao uz stepenice. Zamolio me je da vam dam ovu ružu i da vam prenesem nešto važno.”
U sobi je zavladao tajac. Jovanka ga je gledala kao u Boga. “Šta je rekao?” šapnula je. Laza ju je gledao pravo u oči, onim istim pogledom kojim ju je gledao na dan venčanja pre pola veka. “Rekao je da vas voli više od života. Rekao je da ste vi njegova zvezda danica. I da nikad, ali baš nikad, ne pomislite da vas je ostavio. On misli na vas svaki minut, čak i kad ga ne vidite.”
Jovankino lice se ozarilo. Onaj strah je nestao, a zamenio ga je mir. Obrazi su joj porumeneli kao devojčici. “Stvarno je to rekao?” pitala je stidljivo. “Taj moj Laza… uvek je bio romantik. Recite mu… recite mu da ga čekam. I da se ne ljutim.” Naslonila se nazad u fotelju, zatvorila oči i prislonila ružu na grudi, sa osmehom koji je vredeo svake Lazine patnje.
Laza je sedeo još malo, ćuteći, čuvajući stražu nad njenim mirom. Onda je polako ustao. “Moram da idem, Jovanka. Pozdraviću Lazu,” rekao je tiho. Ona je otvorila oči. “Hvala vam, gospodine. Vi ste mnogo dobar čovek. Dođite nam opet.” “Doći ću,” obećao je Laza. “Svaki dan.”
Izašao je iz doma na hladan vazduh. Vetar je brisao suze s njegovog lica dok je hodao ka stanici. Nije bio njen muž. Nije bio ljubav njenog života. Za nju, on je bio samo ljubazni stranac koji donosi vesti o čoveku koji više ne postoji. Ali dok je čekao autobus, Laza je shvatio da je to u redu. Ako je cena njenog osmeha to da on bude zaboravljen, plaćaće je svakog dana, do kraja života. Jer ljubav nije u tome da te neko pamti, već u tome da ti ne zaboraviš da voliš.