Zima te godine nije štedjela nikoga, a najmanje sirotinju u brdskim selima. Snijeg je napadao do koljena, a vjetar je brisao puteve brže nego što su ih grtalice mogle čistiti. U maloj kući na kraju sela, dedo Lazar i njegova nana Ruža brojali su dane do penzije i drva u šupi. Ali, veća briga od drva bila je Ružina obuća. Njene stare čizme su se raspale, đon se odvojio, i više nije mogla izaći ni do bunara, a kamoli do ljekara.
Lazar je to gledao danima. Gledao je kako Ruža umotava noge u kese pa obuva te poderane čizme kad mora do poljskog toaleta. Srce ga je boljelo. On, glava kuće, nije mogao svojoj ženi osigurati osnovno. Odvajao je mjesecima od usta, krišom, dinar po dinar, prodajući orahe i rakiju, sve dok nije skupio dovoljno za jedan par onih toplih, postavljenih čizama koje je vidio u izlogu u varoši.
Tog jutra, nebo je bilo sivo i teško. Mećava je prijetila. Ruža ga je molila da ne ide. “Pusti, Lazare, proći će zima, zakrpit ću ja ove,” govorila je. Ali Lazar je bio tvrdoglav. Obukao je svoj stari kaput, na glavu nabio šubaru, a na noge obuo svoje cipele. Bile su to cipele stare deset godina, puknute na prevoju, koje je on oblijepio sivom izolir trakom da ne puštaju vodu.
“Vraćam se brzo, baba. S pristojnom obućom,” rekao je i izašao u bjelinu. Put do varoši bio je dug pet kilometara. U početku je išlo lako, ali kako je odmicao, snijeg je postajao dublji, a vjetar oštriji. Lazarove noge su ubrzo postale mokre. Ledena voda probila je kroz izolir traku, ledeći prste. Ali on nije stajao. Mislio je na Ružu i kako će joj biti toplo.
Kupio je čizme. Crne, tople, sa krznom unutra. Trgovkinja ga je čudno gledala dok je vadio zgužvane novčanice vlažnim rukama, ali on je bio ponosan. Stavio je kutiju u kesu, pa tu kesu u njedra, ispod kaputa, da se guma ne smrzne. Krenuo je nazad.
Mećava se pojačala. Vjetar je bacao snijeg pravo u lice, zasljepljujući ga. Lazar je hodao pognut, boreći se za svaki korak. Noge više nije osjećao. Bile su kao dva tuđa komada leda. Snaga ga je izdavala. Imao je osamdeset godina i srce koje je već bilo umorno. Na pola puta, kod velike krivine, Lazar je osjetio kako mu se vrti u glavi.
Koljena su mu klecnula. Pokušao je da se ispravi, ali tijelo nije slušalo. Pao je u duboki snijeg pored puta. Grčevito je stiskao kutiju u njedrima. “Samo da Ruža dobije čizme,” pomislio je, dok mu se maglilo pred očima. Snijeg ga je polako zatrpavao. Ležao je tako, mala tamna mrlja u beskrajnom bjelilu, i polako tonuo u san iz kojeg se smrznuti ljudi rijetko bude.
Tada je, kroz zavijanje vjetra, čuo zvuk motora. Jaka svjetla su presjekla tamu koja je padala. Jedan veliki, crni džip se polako probijao kroz smetove. Lazar nije imao snage ni da podigne ruku. Auto je prošao pored njega, a onda naglo zakočio. Vrata su se otvorila.
Neko je istrčao na snijeg. Lazar je vidio samo siluetu čovjeka u skupom kaputu kako trči prema njemu. Osjetio je jake ruke kako ga podižu iz snijega kao perce. “Dedo! Dedo, čuješ li me?!” vikao je glas. Lazar je samo promrmljao: “Čizme… Ruži…” prije nego što mu je glava klonula na rame nepoznatog spasioca.
Lazar se probudio u nečemu što je mirisalo na kožu i skupi parfem. Osjetio je toplinu koja mu je prodirala u kosti, skroz drugačiju od one studeni maloprije. Sjedio je na suvozačevom sjedištu velikog džipa, umotan u deku. Pored njega, za volanom, sjedio je mlađi čovjek ozbiljnog lica. “Jeste li dobro, dedo?” upitao je vozač, ne skidajući pogled s ceste. Lazar je panično opipao svoja njedra. “Kesa… čizme…” promucao je. “Tu su, na zadnjem sjedištu. Suhe su,” umirio ga je čovjek.
Stigli su pred Lazarovu trošnu kuću. Ruža je stajala na vratima, blijeda kao krpa, držeći fenjer. Kad je vidjela nepoznati auto i Lazara kako izlazi uz pomoć nepoznatog čovjeka, briznula je u plač. “Lazare! Šta ti bi, crni Lazare!” vikala je, grleći ga. Čovjek je pomogao Lazaru da uđe u toplu kuhinju i posjeo ga na kauč.
Lazar je drhtavim rukama pokazao na kesu. “Evo… Ružo. Tople su. S krznom,” šapnuo je, dok su mu zubi cvokotali. Ruža nije ni pogledala čizme. Gledala je u Lazareve noge. Njegove stare cipele bile su natopljene, a ona izolir traka se odlijepila i visila je tužno. Prsti su mu bili modri.
Nepoznati čovjek je tada uradio nešto što ih je oboje šokiralo. Kleknuo je na stari, linoleumom prekriven pod, pred Lazareve noge. Svojim finim, njegovanim rukama počeo je da odvezuje pertle na Lazarovim blatnjavim cipelama. “Nemoj, sinko, prljavo je… nemoj ti, ja ću,” bunio se Lazar, pokušavajući da povuče noge. Čovjek je podigao pogled. Oči su mu bile pune suza. “Nije prljavo, čika Lazare. Ništa vaše meni nije prljavo.”
Lazar ga je pogledao bolje. Te oči… taj pogled… “Znaš li ti mene, dijete?” upitao je tiho. Čovjek je skinuo jednu mokru cipelu i počeo da masira Lazarovo stopalo da povrati cirkulaciju. “Sjećate li se avgusta devedeset pete? Kolona izbjeglica je prolazila kroz vaše selo. Ja sam imao deset godina. Išao sam bos po onom kamenju, noge su mi bile krvave. Majka je plakala jer nismo imali ništa.”
Lazar se zamislio. Kroz maglu sjećanja vidio je to ljeto. Vidio je dječaka. “Vi ste sjedili na ogradi,” nastavio je čovjek, dok mu je glas podrhtavao. “Skinuli ste svoje patike, skoro nove, i dali ih meni. Rekli ste: ‘Mali, tebi treba više, ja ću lako u papučama.’ Te patike su me spasile. U njima sam prešao granicu. U njima sam počeo novi život.”
U sobi je zavladao muk, prekinut samo pucketanjem vatre u šporetu. Lazaru su suze kliznule niz lice. “Ti si… ti si onaj mali Marko?” “Ja sam,” nasmijao se čovjek kroz suze. “Danas imam firmu, imam sve. Ali nikad nisam zaboravio čovjeka koji je ostao bos da bih ja mogao da hodam. Ovo danas… što sam vas našao u snijegu… to nije slučajno, Lazare. To je Bog namjestio da vratim dug.” Sutradan je pred Lazarovu kuću stigao kamion sa drvima i paketima hrane, a Marko je Lazaru donio najbolje zimske čizme koje su postojale u gradu, zaklevši se da dok je on živ, Lazar i Ruža više nikad neće gaziti snijeg u šupljim cipelama.