Ana je stajala ispred ogledala, popravljajući svoju novu haljinu i nervozno gledajući na sat. Večeras je bila ta večera. Večera sa njenim kolegama iz banke, Markom i Jelenom, parom koji je upravo došao sa Balija i koji je živeo životom kakav je Ana potajno sanjala. “Milane, požuri! Kasnimo!” doviknula je prema kupatilu.
Vrata su se otvorila i izašao je Milan. Njen Milan. Visok, krupan, ali sa ramenima koja su pala od umora. Upravo je stigao iz svoje radionice. Iako se tuširao pola sata, miris motornog ulja i benzina kao da je bio urezan u njegovu kožu. Obukao je košulju koju mu je ona ispeglala, ali Ana je odmah videla ono čega se plašila – njegove ruke.
Poreme teških ribanja četkom, crne linije ispod noktiju i u porama prstiju nisu se mogle isprati. To su bile ruke automehaničara, ruke koje su danas zamenile tri menjača i pet setova kvačila. “Milane,” rekla je Ana tiho, ali oštro, “zar nisi mogao bolje da ih oribaš? Idemo u ‘Maderu’, tamo su fini ljudi. Šta će Marko pomisliti?” Milan je pogledao svoje šake, pa ih stavio u džepove pantalona. “Ribao sam, Ana. Neće da izađe. To je poštena prljavština,” rekao je mirno, ali u očima mu se videla tuga.
Stigli su u restoran. Sve je bilo blistavo – beli stolnjaci, kristalne čaše, tiha muzika. Marko i Jelena su već sedeli, doterani, nasmejani, mirišući na skupe parfeme. “Ooo, stigli su naši radni ljudi!” uzviknuo je Marko, malo preglasno. Rukovali su se. Ana je videla kako je Marko ovlaš dodirnuo Milanovu grubu ruku i brzo je pustio, kao da se plaši zaraze.
Večera je proticala u monologu o akcijama, investicijama i egzotičnim plažama. Ana je upijala svaku reč, smejala se na silu, trudeći se da bude deo tog sveta. Milan je ćutao. Sedeo je pogrbljen, držeći ruke ispod stola, na kolenima. Nije znao razliku između Šardonea i Sovinjona, i nije imao priče o golfu.
“A ti, Milane?” upitao je Marko cinično, vrteći vino u čaši. “Kako posao? Jel’ ima posla ispod haube? Čujem da se ljudi žale da su majstori poskupeli, derete kožu s leđa, a?” Ana je prebledela. Osetila je sramotu. Šutnula je Milana ispod stola, dajući mu znak da ne kaže ništa glupo. “Ima posla, hvala Bogu,” odgovorio je Milan kratko. “Kola se kvare, neko mora i da ih popravi da bi vi mogli da stignete na te sastanke.”
Marko se nasmejao. “Pa dobro, neko mora i to. Nego, konobar! Račun, molim vas! Ovo ja častim, da proslavimo moj bonus.” Konobar je doneo kožnu fasciklu. Iznos je bio ogroman. Bifteci, vina, deserti. Marko je nonšalantno izvadio svoju platinastu karticu i pružio je konobaru, ne gledajući cifru. Ana je odahnula. Ali, posle dva minuta, konobar se vratio. “Gospodine… izvinite. Kartica je odbijena.”
“Molim? Nemoguće!” pocrveneo je Marko. “Probajte opet.” “Probali smo tri puta, gospodine. Odbijena je. Imate li drugu?” Marko je počeo da se znoji. “Druga mi je… ostala u drugom sakou. Jelena, imaš li ti keš?” Jelena je prebledela. “Nemam, Marko, znaš da ne nosim keš.” Tišina za stolom postala je neprijatna, gusta i teška. Konobar je stajao iznad njih, čekajući. Marko je počeo da muca, tražeći izgovore, dok su ljudi sa susednih stolova počeli da se okreću. Ana je htela da propadne u zemlju od sramote.
U restoranu je nastao muk. Marko je grozničavo preturao po džepovima, tražeći novčanik koji nije bio tu, dok je Jelena gledala u pod, vrteći prsten na ruci. Konobar je i dalje stajao iznad njih, sa onim lažnim, ljubaznim osmehom koji se polako pretvarao u prezir. Ana je osećala kako joj se stomak vezuje u čvor. Bili su “zarobljeni” u najskupljem restoranu u gradu, a račun je bio veći nego nečija plata.
Tada se začuo zvuk. Šuškanje. Milan se polako pomerio na stolici. Svi su pogledali u njega. Bez reči, gurnuo je ruku u džep svojih farmerki – onaj isti džep koji je Ana prezirala jer je uvek bio pun alata ili matica. Ali ovaj put, Milan je izvukao debelu, gumicom vezanu rolnu novčanica.
Nisu to bile ispeglane novčanice iz bankomata. Bile su zgužvane, pomešane – evri, dinari, desetke, pedesetice. Na nekima su se jasno videli otisci crnih prstiju od ulja. Milan je skinuo gumicu. Miris motornog ulja i dizela odjednom je preplavio taj sto, nadvladavši miris skupih parfema i vina. Marko i Jelena su gledali u tu gomilu novca kao hipnotisani.
Milan je mirno, onim svojim grubim, ispucalim prstima, počeo da broji. Jedna, dve, tri… Ređao je novčanice na onaj blistavi beli stolnjak. Svaka novčanica je ostavljala blagi, sivi trag prljavštine na tkanini, ali niko nije smeo ni reč da kaže. Izbrojao je tačan iznos, dodao još dve crvene za bakšiš i gurnuo gomilu prema konobaru. “U redu je, momak,” rekao je Milan dubokim glasom. “Ovo prolazi svuda. Nije plastika.”
Konobar je, vidno olakšan, pokupio novac, zahvalio se i brzo nestao. Marko je ostao da sedi, otvorenih usta, crven kao bulka. Njegova arogancija se istopila kao led na suncu. Jelena nije smela da podigne pogled. Onaj “prljavi majstor” kojeg su ismevali upravo im je spasao obraz.
Milan je polako ustao, popravio sako i pogledao Marka u oči. Nije bilo besa u njegovom pogledu, samo mirna superiornost čoveka koji svojim rukama stvara hleb. “Eto, Marko,” rekao je tiho. “Moje pare su možda prljave i smrde na naftu. Ali su moje. I uvek su tu kad treba. Laku noć vam želim.”
Pružio je ruku Ani. Ana je pogledala tu veliku šaku, sa crnim linijama koje se nisu mogle isprati. Prvi put u životu, te linije joj nisu izgledale kao prljavština, već kao ordenje. Ustala je, visoko podigla glavu i čvrsto, pred celim restoranom, ispreplela svoje negovane prste sa njegovim žuljevitim. Osetila je sigurnost. Osetila je ponos. Izašli su iz restorana uzdignute glave, ostavljajući “gospodu” u tišini da razmišljaju o tome šta zapravo znači biti bogat.