Žarko je bio čovek starog kova, tvrd kao zlatiborski kamen. Nije znao da peva, sluh mu je bio nikakav, ali je muziku poštovao kao svetinju. Gledao je u svoje ispucale šake, uništene od teškog rada na njivi, i zarekao se da njegov sin Milan neće tako živeti. “Ti ćeš, sine, raditi prstima, a ne kičmom,” govorio mu je dok je Milan još bio dete. Žarko je sanjao da kroz Milanove prste progovori sve ono što je njegova duša ćutala godinama.
Kada je Milan napunio petnaest godina, Žarko je povukao potez koji je šokirao celo selo. Prodao je “Berićet”, svoju najbolju parcelu zemlje pored reke. To nije bila obična njiva, to je bila dedovina koja se ne prodaje. Ali Žarko nije trepnuo. Otišao je u grad i vratio se sa crnim koferom u rukama. Unutra je ležala “Dallape”, originalna, teška, sa sedefastim dugmićima koji su hvatali sunčevu svetlost.
“Evo ti, sine,” rekao je spuštajući harmoniku na sto kao da spušta hleb. Glas mu je podrhtavao. “Ovo nije igračka. Ovo je tvoj zanat i tvoj hleb. Ja sam prodao zemlju da ti ne bi morao da je kopaš. Čuvaj je i sviraj.” Milan je tada, ponesen očevom emocijom, obećao da hoće. Vežbao je, trudio se, i kuća je neko vreme bila puna muzike.
Ali, mladost je prevrtljiva i surova. Došla je osamnaesta, ona luda godina kad pamet izlazi kroz prozor, a želje ulaze na vrata. Harmonika je Milanu postala teška. Drugovi su se podsmevali: “Šta će ti to dugmetare, ‘ajmo u grad.” Devojke su gledale momke u kožnim jaknama, one koji mirišu na benzin i opasnost. Milan je počeo da mrzi zvuk harmonike. Želeo je slobodu. Želeo je brzinu. Želeo je motor.
Tog vrelog julskog jutra, dok je Žarko bio u šumi u seči drva, đavo je došao po svoje. Milan je gledao u harmoniku, a video je samo brdo para koje stoji beskorisno u ćošku. “Šta će mi?” mislio je. “Stari ionako ne zna šta je moderno.” Spakovao je instrument u kofer, znojnih dlanova, i iskrao se iz kuće kao lopov. Otišao je prvim autobusom u varoš, pravo kod Pere, lokalnog preprodavca.
Pera je bio lisičje lice. Odmah je video da je harmonika vrhunska, ali je video i da je momak glup i nestrpljiv. “Mogu da ti dam petsto maraka, ni pfenig više,” lagao je Pera, nudeći trećinu vrednosti. Milan nije pregovarao. Nije ga zanimala vrednost. Zanimalo ga je samo da što pre uzme pare. Zgrabio je novčanice i istrčao napolje, ostavljajući očevu žrtvu na prljavom podu kafane.
Sat vremena kasnije, san je postao java. Na pijaci polovnih vozila kupio je zelenu “Javu 350”. Motor je bio star, bučan, sedište je bilo iscepano, ali za Milana je to bila najlepša stvar na svetu. Stavio je polovnu kacigu, nagazio kurblu i osetio kako mašina vibrira pod njim. To je bio zvuk slobode. Zaboravio je na harmoniku, na njivu, na oca. Postojao je samo vetar u kosi.
Povratak u selo bio je predstava za komšiluk. Uleteo je u dvorište pod punim gasom, podižući oblak prašine, turirajući motor da svi čuju da je Milan stigao. Kokoške su prhnule na sve strane, a on je ugasio mašinu i skinuo kacigu sa onim pobedničkim osmehom, očekujući divljenje. “Gledaj, ćale, šta sam kupio!” hteo je da vikne.
Ali reči su mu zastale u grlu. Na tremu je stajao Žarko. Upravo se vratio iz šume, sa sekirom na ramenu, prašnjav i umoran. Nije gledao u motor. Njegov pogled je bio fiksiran na Milanovo lice, a onda je skrenuo ka otvorenom prozoru sobe. Tamo gde je nekad stajala harmonika, sada je bila samo praznina. Žarko je spustio sekiru polako, previše polako.
“Gde je, Milane?” upitao je. Glas mu je bio tiši od šapata, ali je odjeknuo dvorištem jače od grmljavine motora. Milan je progutao knedlu. Pokušao je da zvuči hrabro. “Prodao sam, ćale. Ne ide to mene. Vidi ovo, ovo je mašina! S ovim mogu u svet. Harmonika je prošlost.”
Žarko nije vikao. Nije psovao. Nije čak ni prišao da vidi motor. Samo ga je pogledao onim očima u kojima se gasio sav sjaj, sav onaj ponos koji je godinama gradio. U tom pogledu nije bilo besa, samo beskrajna tuga. “Prošlost, kažeš…” promrljao je Žarko, okrenuo se i ušao u kuću, zatvarajući vrata za sobom. Taj zvuk brave koja škljoca bio je teži udarac nego da mu je opalio šamar. Milan tada nije znao da je tim novcem kupio motor, ali je prodao očevo srce.
Prošlo je dvadeset godina od tog dana. Žarko je umro tiho, jedne zimske noći, dok je Milan bio negde u Nemačkoj, vozeći kamion. Onaj zeleni motor je odavno završio na nekom otpadu, zarđao i zaboravljen, baš kao i Milanovi mladalački snovi o brzini. Ostala je samo prazna roditeljska kuća u selu i griža savesti koja ga je ponekad budila u sred noći. Došao je za vikend da obiđe imanje, da provetri sobe i izbaci nepotrebne stvari pre nego što krov popusti pod teretom vremena.
Popeo se na tavan. Gore je mirisalo na suvu građu, dunje i uspomene. Hodao je pažljivo po gredama, preskačući stare ramove za slike i polomljene stolice. U samom uglu, ispod jedne debele, prašnjave vunene ponjave, naziralo se nešto glomazno. Milan je mislio da je to stari sanduk za brašno. Povukao je ponjavu i oblak prašine ga je naterao da zakašlje. Kada se vazduh raščistio, srce mu je preskočilo. Pred njim je stajao crni, kožni kofer.
Ruke su mu drhtale dok je pružio prste ka hladnoj koži. Znao je taj oblik. Poznavao je svaku ogrebotinu na tom koferu. “Nemoguće,” prošaptao je u tišini tavana. “Ja sam je prodao. Svojim rukama sam uzeo pare.” Pritisnuo je metalne kopče. Škljoc. Škljoc. Zvuk je odjeknuo kao pucanj. Podigao je poklopac. Unutra, u crvenoj plišanoj postavi, blistala je “Dallape”. Bela kao sneg, netaknuta, kao da je čekala baš ovaj trenutak.
Milan je stajao skamenjen, a onda je primetio belu kovertu zaglavljenu među basovima. Papir je bio požuteo. Na njoj je pisalo samo: “Za Milana, kad odraste.” Otvorio je pismo. Prepoznao je očev rukopis – krupna, nezgrapna slova čoveka koji je retko držao olovku, a često motiku.
“Sine,” pisalo je, “Znao sam da si je prodao istog dana. Pera Muzikant se hvalio u kafani kako je nasamario mog sina i uzeo instrument za tepsiju ribe. Nisi ti kriv. Mladost je vetar, nosi gde ona hoće, a ti si hteo da letiš. Ali ja nisam mogao da dozvolim da tvoj talenat i moja žrtva završe u tuđim rukama.”
Suze su počele da mute Milanov vid, krupne i teške. Nastavio je da čita, gušeći se. “Sutradan sam otišao kod Pere. Odveo sam mu onaj par mladih junica što smo čuvali za priplod, i dao sam mu svu ušteđevinu koju sam imao za crne dane, samo da je otkupim nazad. Doneo sam je kući noću, da me ne vidiš, i sakrio ovde. Nisam hteo da ti kažem, jer bi je opet prodao za benzin. Čekao sam da ‘motor’ izađe iz glave, a da se muzika vrati u srce. Ako ovo čitaš, znači da mene više nema, a ti si, nadam se, postao čovek koji zna razliku između buke i pesme.”
Milan je pao na kolena, tu na prašnjavi pod tavana. Zagrlio je harmoniku kao što bi zagrlio oca da je mogao da vrati vreme. Jecao je glasno, muški, izbacujući iz sebe dvadeset godina srama. Shvatio je da ga otac nije kaznio ćutanjem. Otac ga je čuvao. Žrtvovao se dvaput – jednom kad je prodao zemlju da je kupi, i drugi put kad je dao sve što je imao da je spasi.
Kada se malo smirio, stavio je kaiševe na ramena. Bili su kruti, ali su legli na njegova leđa kao saliveni. Razvukao je meh. Prvi ton je bio dugačak, tužan i čist. Prsti su se sami setili. Tog popodneva, pustom kućom i celim selom odjekivala je stara pesma “Stani, stani, Ibar vodo”. Milan je svirao za Žarka, a činilo se da i vetar staje da posluša tu svirku koja je mirisala na kajanje i neizmernu ljubav.