Ramazan u Sarajevu ima poseban miris. Miriše na vruće somune s čurekotom, na prženu kahvu i na iščekivanje. Nena Fatima je od ranog jutra bila na nogama u svojoj staroj kući na Vratniku. Iako su je noge izdavale, a leđa boljela, spremala je iftar (večeru) kao da dočekuje sultana. Napravila je pitu zeljanicu, dolme, begovu čorbu i hurmašice. Stolnjak je bio onaj svečani, vezeni, koji se čuvao samo za Bajrame i posjete sinova.
Fatima je imala dva sina, Emira i Adnana. Obojica su bili uspješni ljudi u Njemačkoj, u Minhenu. Obećali su da će doći bar na jedan vikend tokom Ramazana. Fatima je gledala u sat. Bližilo se vrijeme iftara, kandilji na džamijama samo što se nisu upalili. Telefon je zazvonio. Nena je potrčala koliko je mogla.
“Majko,” čuo se Emirov glas, brz i poslovan. “Ne možemo stići. Gužva je na granici, a i Adnanu je iskrslo nešto na poslu. Poslaćemo ti pare po nekome, nemoj da se sekiraš. Čujemo se za Bajram.” I tu-tu-tu. Veza se prekinula. Fatima je držala slušalicu još dugo, slušajući taj zvuk praznine. Spustila ju je polako. Nije plakala. Suze su odavno presušile. Samo je osjetila neku tešku studen u prsima, hladniju od minhenskog snijega.
Gledala je u punu sofru. Hrana se pušila, mirisala je božanstveno, ali kome? Zidovi neće jesti. Tišina u kući bila je zaglušujuća. Fatima je prišla prozoru da navuče firange (zavjese), da ne gleda mahalu koja se okuplja oko sofrā, sretna i bučna.
Tada je, pod svjetlom ulične lampe, na klupi preko puta njene kuće, ugledala momka. Sjedio je pogrbljen, u tankoj jakni. U ruci je držao suh kiflu i flašicu vode. Čekao je ezan da prekine post. Bio je to Tarik, student iz Sandžaka, koji je stanovao privatno u jednoj vlažnoj sobi u suterenu kod komšinice. Fatima ga je viđala kako prolazi s knjigama, uvijek ljubazan, uvijek “Selam alejkum, neno”, ali uvijek nekako sjetan i sam.
Ezan se začuo sa Žute tabije. Pukao je top. Iftar je nastupio. Tarik je prinio onu suhu kiflu ustima. Fatima nije razmišljala ni trena. Otvorila je prozor i viknula, glasom koji je odjednom dobio snagu: “Sine! Tarik! Ostavi to suho tijesto, bogati!”
Momak se trgnuo, pogledao gore, zbunjen. “Meni govorite, neno?” “Tebi, tebi! Penji se gore. Ne valja se iftariti sam, a meni je sofra puna, a duša prazna. Bujrum, sine, da mi praviš društvo, da hrana ne plače.” Tarik se nećkao, bilo mu je neugodno, ali miris dolmi je bio jači od stida. Popeo se uz stare drvene stepenice i ušao u toplu sobu. Kada je vidio sto, oči su mu se napunile suzama. “Neno… ovo je kao kod moje majke,” rekao je tiho.
Te noći, dok su jeli hurmašice i pili kahvu, nena Fatima nije osjećala bol u nogama. Slušala je Tarika kako priča o fakultetu, o roditeljima u Sandžaku koji su daleko, o ispitima. Smijala se prvi put nakon dugo vremena. Tarik je jeo kao da nikad nije vidio hranu, zahvaljujući se svakim zalogajem. Kad je odlazio, poljubio ju je u ruku, onako kako se poštuju stari u njegovom kraju. “Hvala vam, neno. Ovo mi je bio najljepši iftar u životu.”
Od te večeri, Tarik više nije bio gost. Postao je domaći. Svaki dan bi svratio da joj donese namirnice, da joj promijeni sijalicu, ili samo da je pita za zdravlje. Nena mu je prala i peglala košulje, govoreći: “Da mi dijete bude uredno na fakultetu.” Sinovi iz Njemačke su zvali rjeđe, slali su novac, kupili joj novi televizor, ali Tarik joj je kupovao vrijeme i pažnju, jedine valute koje starosti znače.
Godine su prolazile. Tarik je diplomirao, postao inženjer, zaposlio se u dobroj firmi u Sarajevu. Nije otišao. Oženio se, dobio djecu, ali nenu Fatimu nije zaboravio. Svakog Bajrama, on i njegova porodica su bili prvi na njenim vratima. Za nenu, on je bio treći sin, onaj koji je tu.
A onda je starost naplatila svoj danak. Fatima je pala u postelju. Doktori su rekli da je kraj blizu. Sinovi Emir i Adnan su došli, ali su bili nervozni. Gledali su na sat, pričali o poslovima koji trpe, o tome kako “ne mogu dugo ostati” i kako treba da unajme ženu da je pazi. Stajali su pored kreveta kao stranci u skupim odijelima.
Tarik je uzeo godišnji odmor. Nije unajmio ženu. On je sjedio pored Fatiminog kreveta. Hranio ju je kašikom, brisao joj znoj sa čela, učio joj dove (molitve). Kada su bolovi postali jaki, on ju je držao za ruku. Jedne noći, pred zoru, Fatima je otvorila oči. Sinovi su spavali u hotelu. Tarik je bio budan na stolici pored nje.
“Tarik, sine,” šapnula je nena suhim usnama. “Halali mi (oprosti mi) ako sam ti bila teret.” Tarik je zaplakao i poljubio njenu smežuranu ruku. “Neno, ti si meni bila majka kad sam bio sam. Nema se tu šta halaliti, samo ljubav.” Fatima se nasmiješila, pogledala negdje u daljinu i rekla: “Moji su me rodili, ali ti si me, sine, u džennet (raj) ispratio.” I izdahnula je.
Na dženazi (sahrani), bilo je mnogo svijeta. Emir i Adnan su stajali u prvom redu, primali saučešće, pričali o tome kako je majka imala “lijep i dug život”. Ali kada je trebalo spustiti tijelo u kabur (grob), oni su se sklonili da ne isprljaju svoja italijanska odijela i cipele. Tarik je bio taj koji je sišao u raku. On je bio taj koji je nježno spustio nenu na njeno posljednje počivalište, dok su mu suze kvasile zemlju.
Kada se sve završilo, komšije su šaputale. Nisu gledale u sinove i njihove limuzine. Gledali su u Tarika, koji je ostao zadnji pored humke, učeći Fatihu. Tada je stari hadžija iz mahale rekao naglas, da svi čuju: “E moj narode. Nije blago ono što u banci imaš, nego ono što u srcu nosiš. Fatima je rodila dvojicu, a ukopao ju je onaj treći, onaj koga joj je Bog poslao za jednu kiflu i toplu riječ.”