Stanoje je bio čuvar najlepšeg vinograda u selu Kamenica. Ta zemlja nije bila samo zemlja; bila je krv, znoj i kosti njegovih pradedova. U tom selu, prodati dedovinu smatralo se najvećim grehom, gorim od krađe. Ali Stanoje je imao tajnu muku i veliku nadu – svog sina Stefana. Mali Stefan nije bio za motiku i plug. Imao je tanke, bele prste i uši koje su čule muziku u vetru. Svirao je na nekoj staroj, raštimovanoj violini koju je našao na tavanu, i kad bi on zasvirao, čak bi i ptice ućutale.
Ali ta stara violina je “pukla”. Zvuk je bio hrapav, a Stefanov talenat je gušio loš instrument. Profesor muzike iz grada je rekao Stanoju: “Dete ti je genije, Stanoje. Ali bez prave violine, italijanske, on će ostati samo seoski svirač na svadbama. Treba mu instrument koji peva.” Ta violina je koštala čitavo bogatstvo. Koštala je više nego Stanojeva kuća.
Stanoje se borio sa sobom mesecima. Gledao je u svoje čokote loze, pa u sina koji je tužno prebirao po žicama koje su pucale. Jedne večeri, doneo je odluku koja će ga obeležiti za ceo život. Otišao je kod gazda Živka, lokalnog bogataša koji je godinama merkao njegovu zemlju. “Prodajem,” rekao je Stanoje kratko, ne gledajući ga u oči. “Sve. I vinograd i voćnjak. Ali pare hoću odmah, na ruke.”
Kada se selom pročulo šta je Stanoje uradio, nastao je pakao. Ljudi su ga pljuvali na ulici. “Sram te bilo, Stanoje!” vikali su mu ispred crkve. “Prodao si kosti svojih starih da bi ti sin cvilio na dasci! Prodao si obraz za muziku! Proklet bio!” Njegov kum je prešao na drugu stranu ulice. Niko nije hteo ni “dobar dan” da mu nazove.
Stanoje je uzeo novac, otišao u grad i kupio violinu. Sjajnu, lakiranu, savršenu. Kad ju je doneo kući i dao Stefanu, dečakove ruke su drhtale. Prvi ton koji je odsvirao bio je toliko čist da je Stanoju krenula suza. “Sviraj, sine,” rekao je Stanoje, dok su mu leđa bila pogrbljena od sramote koju je trpeo napolju. “Sviraj da nadjačaš njihovu mržnju.”
Godine su prolazile. Stanoje je ostao bez zemlje, radio je kao nadničar na svom bivšem imanju, kod gazda Živka. Trpeo je poniženja, jeo je suvi hleb, a svaki dinar je slao Stefanu koji je otišao na konzervatorijum u Beč. Selo se i dalje sprdalo: “Eno ga, ludi Stanoje, kopa tuđu zemlju dok mu sin svira gospodi. Umreće u blatu, budala.”
Stanoje se razboleo od muke i teškog rada. Ležao je u svojoj praznoj kući, slušajući kišu kako dobuje po krovu koji je prokišnjavao. Nije imao vesti od Stefana mesecima. Mislio je da je sve bilo uzalud. Mislio je da su seljaci bili u pravu, da je proćerdao život.
Jednog prohladnog jesenjeg jutra, dok je selo još spavalo, na glavni seoski trg, koji je bio pun blata i rupa, polako je ušla crna, sjajna limuzina sa stranim tablicama. Zaustavila se tačno ispred oronule ograde Stanojeve kuće. Vrata su se otvorila.
Iz limuzine je izašao muškarac u dugom crnom kaputu, sa svilenim šalom oko vrata. Njegove cipele su blistale, u potpunom kontrastu sa seoskim blatom. U ruci je čvrsto stezao kofer od tamnog drveta. Seljaci, koji su se okupili kao grabljivice oko strvine, zanemeli su. Gazda Živko je ispustio cigaru. Prepoznali su te oči. Bio je to Stefan. Ali ne onaj mršavi dečak koji je bežao od batina, već čovek koji je zračio silom i uspehom.
Stefan nije pogledao nikoga. Prošao je pored njih kao pored duhova i ušao u trošnu kuću. Unutra, na starom gvozdenom krevetu, ležao je Stanoje, žut u licu, jedva dišući. Kada je video sina, starac je pokušao da se pridigne, ali nije imao snage. “Stefane…” šapnuo je, a suze su krenule niz upale obraze. “Jesi li to ti, ili me anđeli lažu?”
Stefan je prišao, kleknuo na zemljani pod i poljubio očevu žuljevitu ruku. Nije rekao ništa. Samo je otvorio kofer. Unutra, na crvenom plišu, ležala je ona ista violina, ali sada je sijala nekim posebnim, gotovo svetim sjajem. Stefan je uzeo instrument, ustao i stao pored očevog uzglavlja. Zatvorio je oči i prevukao gudalom preko žica.
Prvi ton koji je izašao iz te male sobe bio je tih, ali je prostrujao kroz zidove kao električna struja. Stefan je svirao “Tamo daleko”, ali ne onako kako se svira u kafani, već onako kako se svira pred carevima – sa bolom, sa nostalgijom, sa ponosom. Muzika je izašla napolje, u dvorište, među one koji su ih godinama pljuvali.
Ljudi napolju su skinuli kape. Gazda Živko je oborio pogled. Ta muzika im je govorila sve ono što Stanoje nije umeo reči. Govorila je o žrtvi oca koji je dao zemlju za dušu svog deteta. Govorila je o gladnim noćima i teškim nadnicama. Svaki ton je bio šamar njihovoj pakosti. Stefan je svirao kao da se oprašta od sveta, a violina je jecala i pevala u isto vreme, kidajući srce svakom ko je imao uši.
Kada je završio, u sobi je zavladao mir. Stanoje je imao osmeh na licu, onaj blaženi osmeh čoveka koji zna da nije uzalud živeo. “Vredelo je, sine,” šapnuo je poslednji put i sklopio oči zauvek. Umro je slušajući ono za šta je dao život.
Stefan je izašao napolje. Seljaci su se razmakli, praveći mu prolaz, pognutih glava. Niko nije smeo reč da kaže. Stefan je stao pred gazda Živka, izvadio čekovnu knjižicu i olovku. “Koliko?” pitao je hladno. “Koliko za vinograd moga oca? I koliko za tvoju kuću? I za celo ovo prokletio selo?” Živko je samo progutao knedlu. Tog dana, Stefan je kupio nazad dedovinu, ali ono što je zaista vratio, nije bila zemlja. Vratio je očev obraz, čist i sjajan kao suza.