Apoteka je bila zagušljiva i pretrpana, mirišući na alkohol i mokre kišobrane. Napolju je lila jesenja kiša, ona hladna, dosadna, koja ulazi u kosti. Baka Mara je stajala pred šalterom, drhteći u svom tankom, izbledelom kaputu, dok je voda kapala sa njene stare marame na pod.
Red iza nje bio je dugačak i nervozan. Ljudi su kašljali, gledali na satove i mrmljali sebi u bradu. Mara je osećala njihove poglede na svojim leđima kao teret. Drhtavim, reumatičnim rukama je istresla sadržaj svog platnenog novčanika na stakleni pult. Gomila sitnih kovanica zvecnula je o staklo.
“Treba mi ‘Kardiopirin’, dušo,” rekla je apotekarki Lejli, glasom tihim od sramote. “I onaj za pritisak, znaš koji.”
Lejla, mlada apotekarka koja je već bila umorna od smene, brzo je skenirala kutije. “To će biti dvadeset i osam maraka i pedeset feninga, bako,” rekla je rutinski.
Mara je počela da broji. Jedna marka, dve, pet… Prsti su joj se saplitali. Brojala je jednom, pa drugi put. Znoj joj je izbio na čelo. Imala je tačno dvadeset i šest maraka. Falilo joj je. Falilo joj je za lek koji joj je održavao srce u ritmu.
“Dušo,” prošaputala je Mara, “imam samo dvadeset šest. Mogu li… mogu li doneti ostatak kad stigne penzija? Za tri dana?”
Lejla je uzdahnula. “Žao mi je, bako, znate da sistem ne dozvoljava veresiju. Kamere snimaju. Moram da naplatim pun iznos.”
U tom trenutku, mladić koji je stajao odmah iza Mare, Nermin, glasno je puhnuo. Bio je visok, obučen u kožnu jaknu, sa slušalicama oko vrata i izgledao je kao neko ko nema strpljenja za bilo šta. Lupkao je nogom o pod, stvarajući iritantan ritam.
“Koliko ćemo još čekati?” rekao je Nermin glasno, da su se svi okrenuli. “Neki od nas žure na posao! Ako nemaš para, baba, skloni se! Ne zadržavaj red!”
Marin obraz je pocrveneo. Oči su joj se napunile suzama. Osećala se manjom od makovog zrna. “Izvini, sinko,” promucala je. “Samo… treba mi za srce.”
“Svima nama nešto treba!” odbrusio je Nermin, gledajući u telefon.
Mara je pognula glavu. Nije imala snage da se bori. Polako je gurnula kutiju sa lekovima nazad ka Lejli. “Vrati, dušo,” rekla je, dok joj je glas pucao. “Uzeću samo ovaj jeftiniji. Za onaj drugi… pa, valjda ću izdržati do penzije.”
Lejla je nevoljno vratila ključni lek na policu. Mara je uzela onaj jeftiniji, pokupila svoj sitniš drhtavim prstima i krenula ka izlazu, vukući noge. Osećala je kako joj se u grudima steže, ne samo od bolesti, već i od tuge.
Čim se Mara pomerila, Nermin je stupio pred pult. Izgledao je ljutito. “Konačno,” rekao je, bacajući svoju korpu na pult.
Lejla ga je pogledala s prekorom. “Niste morali biti tako grubi, gospodine. Žena je stara.”
Nermin je nije slušao. “Daj mi te vitamine,” rekao je, pokazujući na policu. A onda je tiho, skoro nečujno, dodao: “I daj mi one lekove što je ona vratila. Oba.”
Lejla ga je pogledala u čudu, ruka joj je zastala iznad kase. “Molim? Ali malopre ste vikali na nju…”
“Čula si me,” prekinuo ju je Nermin, vadeći karticu, dok mu je vilica igrala od nervoze. “Daj mi te lekove. I dodaj još dve kutije tog ‘Kardiopirina’. I onu veliku čokoladu sa lešnicima. Brzo.”
Lejla je brzo ukucala sve, shvatajući šta se dešava. Nermin je platio, zgrabio kesu i izjurio iz apoteke na pljusak, ne sačekavši ni račun. Trčao je niz ulicu, žmirkajući od kiše, tražeći sivu, pogrbljenu siluetu.
Našao ju je na autobuskoj stanici, pedesetak metara dalje. Baka Mara je sedela na mokroj klupi, sama. Glava joj je bila spuštena, a ramena su joj se tresla. Plakala je tiho, stežući onaj jeftini lek kao da joj je to jedina slamka spasa.
Nermin je stao ispred nje, zadihan i mokar. “Bako!” rekao je, možda malo preglasno.
Mara se trgla, uplašena. Prepoznala je onog “besnog” mladića iz reda. “Izvini, sinko, odlazim,” promucala je, pokušavajući da ustane. “Samo da dođe autobus, neću ti smetati…”
Nermin je nije pustio da ustane. Seo je pored nje na mokru klupu, ne mareći za svoju kožnu jaknu. Gurnuo joj je punu kesu u krilo. “Ovo je tvoje,” rekao je grubim glasom, gledajući u stranu.
Mara je drhtavim rukama otvorila kesu. Unutra su bili njeni lekovi. Svi oni koje je vratila. I još dve kutije rezerve. I velika čokolada.
Zinula je, a suze su joj potekle još jače. “Ali… sinko… ti si vikao na mene,” prošaputala je u neverici. “Zašto si ovo uradio?”
Nermin je uzdahnuo, a maska opasnog momka se raspala. Oči su mu se zasijale od suza koje je pokušavao da sakrije. “Vikao sam jer sam idiot,” rekao je tiho. “I zato što mrzim da vidim… ovo. Da neko broji siću za život.”
Okrenuo se ka njoj. “Moja nana,” rekao je, a glas mu je pukao, “umrla je prošle godine. Ista kao ti. Nije mi htela reći da nema za lekove. Štedela je od penzije da meni kupi patike. Našli smo je… kasno.”
Mara je spustila ruku na njegovu, koja je bila stisnuta u pesnicu na kolenu. Osetila je njegovu bol. Njegova vika u apoteci nije bila bes na nju; bio je to bes na nemoć, na uspomenu koju nije mogao da ispravi.
“Danas imam para,” nastavio je Nermin, brišući kišu (ili suze) sa lica. “Ali nju ne mogu da vratim. Zato… uzmi ovo. Molim te. Popij lekove. I pojedi čokoladu za nju.”
“Ti si dobar čovek, sinko,” rekla je Mara, stežući kesu kao najveće blago. “Bog ti dao zdravlja.”
“Nisam,” rekao je Nermin, ustajući i navlačeći kapuljaču. “Samo ne želim da još neko umre zbog dva evra.”
Otrčao je u kišu pre nego što je stigla da ga zagrli. Starica je u apoteci vratila lek za srce jer joj je falilo novca, misleći da je svet hladan i okrutan. Ali onaj mladić koji je galamio nije bio neprijatelj. Bio je neko ko je nosio živu ranu na srcu, i ko je tog dana odlučio da, u spomen na svoju baku, spasi nečije tuđe srce.