Na kraju sela, u staroj kući okruženoj šljivikom, živeo je deda Avdo. Bio je to čovek koji je više voleo tišinu nego prazne priče, udovac koji je svoju tugu nosio dostojanstveno. Selo k’o selo, imalo je svoje probleme, a najveći problem tog proleća bio je pas po imenu Grom. Bio je to ogroman šarplaninac, krupan kao tele, kojeg je bivši gazda, neki pijanac, držao na kratkom, teškom lancu i tukao motkom kad god bi stigao. Gazda je umro, a Grom je ostao vezan iza kuće, gladan, žedan i besan na ceo svet.
Niko nije smeo da mu priđe. Grom je režao čim bi osetio ljudski miris, kidisao na lanac toliko jako da se drvena kućica tresla. Oči su mu bile krvave od besa i straha. Seljani su se okupili i većali. “To je zver, nije pas,” govorio je komšija Mujo. “Treba to ubiti dok se nije otkinuo i nekoga zaklao. Zovite lovce.” Svi su se složili. Svi, osim Avde.
Avdo je slušao, oslonjen na svoj štap, i odmahnuo glavom. “Nije pas kriv što je gazda bio životinja,” rekao je mirno. “Grehota je ubiti Božije stvorenje jer je gladno i uplašeno.” Ljudi su mu se smejali. “Pa idi ti, Avdo, kad si tako pametan, pa ga nahrani. Ostaćeš bez ruke.” Avdo nije rekao ništa. Okrenuo se i otišao svojoj kući.
Uzeo je veliki komad mesa i kantu vode. Polako, korak po korak, prišao je dvorištu gde je Grom bio vezan. Pas je skočio, lanac se zategao uz jeziv zveket, a lavež je bio toliko glasan da se krv ledila u žilama. Avdo nije ustuknuo. Nije podigao štap, nije vikao. Samo je stao na nekoliko metara i seo na travu. Spustio je meso ispred sebe.
Satima su tako sedeli. Pas je režao, pena mu je išla na usta, ali starac je bio miran kao stena. Pričao mu je tiho, onim svojim dubokim, hrapavim glasom. “E moj sine… šta su ti uradili… Nisu svi ljudi zli. Ima nas i dobrih. Neću ja tebe da bijem.” Grom se polako smirivao. Glad je bila jača od besa. Avdo je gurnuo meso malo bliže. Pa još bliže.
Kad je pas napokon pojeo meso, Avdo je uradio nezamislivo. Ustao je i krenuo pravo ka njemu. Seljani, koji su gledali sa sigurne udaljenosti, prekrili su oči rukama. “Zaklaće ga!” šaputali su. Grom se nakostrešio, pokazao zube oštre kao noževi, ali Avdo mu je pružio ruku. Ne da ga udari, nego da ga pomiriše.
Grom je onjušio tu staru, žuljevitu ruku. Osetio je miris duvana, miris zemlje i… miris dobrote. Nije ujeo. Spustio je uši. Avdo mu je polako otkopčao tešku ogrlicu koja mu je bila urasla u vrat. Lanac je pao u blato. Grom je bio slobodan. Ali nije pobegao. Nije napao. Samo je seo pored Avde i naslonio svoju veliku, čupavu glavu na starčevu nogu.
Od tog dana, Avdo i Grom su bili jedno. Pas je pratio starca u stopu. Spavao je na njegovom pragu, pratio ga do džamije, čekao ga ispred prodavnice. Onaj “krvoločni zver” postao je najverniji čuvar kojeg je selo videlo. Grom nikome drugom nije dao da priđe Avdi previše blizu, ali nikoga nije napao. Samo bi stao između Avde i stranca i tiho zarežao, kao da kaže: “Ovaj čovek je moj.”
Godine su prolazile. Avdo je oterao samoću, a Grom je zaboravio lanac. Postali su simbol sela. Često bi ih viđali kako sede na klupi ispred kuće u suton – starac puši lulu, a ogromni pas leži pored njega, sa glavom u njegovom krilu, dok mu Avdo vadi čičke iz krzna. Bili su srećni, na onaj tihi, starački način.
Ali, vreme ne štedi nikoga. Jedne hladne novembarske noći, Avdo je legao u krevet i požalio se da ga “nešto steže u prsima”. Grom je ušao u sobu, što inače nije radio, i legao pored kreveta, cvileći tiho. Osetio je ono što ljudi nisu mogli. Osetio je da se kraj bliži.
Sledećeg jutra, dimnjak na Avdinoj kući nije zadimio. Komšije su primetile da nema ni onog uobičajenog jutarnjeg kašlja kojim je Avdo pozdravljao dan. Mujo je prvi prišao kapiji da vidi da li je dedi pozlilo. “Avdo! Avdo, jesi li budan?” vikao je preko ograde. Tišina. Jedini odgovor bio je dubok, preteći lavež iz unutrašnjosti kuće.
Mujo je pokušao da uđe u dvorište, ali na vratima kuće stajao je Grom. Pas više nije bio onaj pitomi pratilac. Bio je ponovo onaj strašni čuvar. Dlaka mu se nakostrešila, zubi su bili iskeženi, a oči… oči su mu bile pune neke divlje, očajničke tuge. Nije dao nikome da priđe vratima. Režao je kao da brani najveće blago na svetu.
Selo se uskomešalo. Znali su da nešto nije u redu. “Mora da je Avdo umro,” šaputale su žene. Pokušali su da namame Groma hranom. Bacali su mu najbolje komade mesa, kobasice. Pas ih nije ni pogledao. Stajao je na pragu, nepomičan, spreman da rastrgne svakoga ko pokuša da uđe u sobu gde je ležao njegov gazda.
Prošao je prvi dan. Pa drugi. Grom nije pio vodu, nije jeo. Samo je stajao na straži, povremeno ulazeći u kuću da proveri Avdu, pa bi se vraćao na prag. Iz kuće se čulo njegovo tužno zavijanje koje je paralo noć. Bilo je to zavijanje koje je govorilo više od hiljadu naricaljki. Pas je mislio da Avdo spava i čuvao mu je san. Ili je znao da je mrtav, pa mu je čuvao mir od tuđih ruku.
Trećeg dana, situacija je postala neodrživa. Morali su da uđu. Neko je predložio da dovedu lovca da upuca psa. “Nema drugog načina, ne da nikome blizu,” rekli su. Mujo je uzeo pušku, teška srca, jer su svi u selu zavoleli tu životinju. Prišli su kući. Grom je izašao, slab od gladi, ali i dalje prkosan. Stao je pred cev, ne pomerajući se.
Tada je naišao seoski hodža. “Spustite pušku!” viknuo je. “Zar da ubijete vernost? Sram vas bilo!” Hodža je prišao ogradi. Nije nosio oružje, nosio je Avdinu staru kapu koju je našao na klupi. Bacio je kapu pred psa. Grom je onjušio poznati miris. Spustio je gard. Hodža je otvorio kapiju i polako ušao, učeći molitvu.
Grom ga je pustio. Nije ga napao. Pas se samo povukao u sobu i legao pored kreveta na kojem je ležalo Avdino beživotno telo. Kad su ljudi ušli, zatekli su prizor koji ih je rasplakao. Grom je glavu naslonio na Avdinu hladnu ruku, istu onu ruku koja ga je pre pet godina oslobodila lanca. Pas je plakao. Njuška mu je bila mokra od suza, a telo mu je podrhtavalo.
Jedva su ga odvojili od tela da bi spremili dženazu. Grom je pratio povorku do groblja, hodajući tik uz tabut, kao da je on najbliži rod. Kad su spustili Avdu u zemlju, Grom je legao na svežu humku. Nisu mogli da ga oteraju.
Ostao je tu. Danima, nedeljama. Seljani su mu donosili hranu i vodu na groblje. Napravili su mu i malu kućicu pored Avdinog mezara, da se skloni od kiše. Ali Grom nije dugo izdržao. Tuga za čovekom koji mu je jedini pokazao ljubav bila je jača od gladi i žeđi. Uginuo je mesec dana posle Avde, ležeći na onoj istoj humci, čuvajući svog prijatelja do poslednjeg daha. Sahranili su ga odmah tu, pored ograde groblja, da budu blizu. I sad kažu, ko prođe noću, ne treba da se boji – Avdu i dalje čuva njegov Grom.