Prodao je kravu hraniteljku da školuje sina a suza te životinje ga je pratila ceo život

U selu podno Vlašića, gde su zime duge i teške, a leta kratka, živeo je Ibro. Bio je udovac, čovek čije je lice bilo išarano borama kao oranica. Živeo je za dve stvari: za svog sina jedinca Emira i za svoju kravu Šarulju. Šarulja nije bila obična krava. Bila je član porodice. Krupna, topla, sa velikom belom zvezdom na čelu, ona je othranila Emira kad je Ibrova žena umrla na porođaju. Njeno mleko je bilo gusto i slatko, a Ibro je često govorio da Šarulja ima dušu bolju od pola sela.

Godine su prolazile u teškom radu. Ibro je kosio ručno, nosio seno na leđima, štedeo svaki dinar da Emir ne bi osetio sirotinju. Emir je bio bistro dete, najbolji đak u seoskoj školi. Ibrovo srce je raslo kao kvasac kad bi video Emira sa knjigom. “Uči, sine,” govorio je Ibro dok je uveče čistio štalu. “Uči da ne moraš da rintaš k’o tvoj babo. Tvoje ruke su za olovku, ne za vilu.”

Došao je i taj dan. Emir je završio gimnaziju u gradu i primljen je na fakultet u Sarajevu. Medicina. Velika stvar. Ali velika i briga. Trebalo je platiti upis, stan, hranu, knjige. Ibro je prevrnuo slamaricu, prebrojao zgužvane novčanice koje je čuvao godinama. Nije bilo dovoljno. Ni blizu. Gledao je u praznu kutiju od keksa u kojoj je držao uštedjevinu i osećao kako ga steže u grudima.

Izašao je u štalu. Šarulja je ležala na suvoj slami, preživajući. Kad je videla Ibru, tiho je muknula i okrenula glavu ka njemu. Ibro je prišao, seo na malu drvenu stolicu pored nje i naslonio glavu na njen topli vrat. Mirisala je na mleko i seno, miris doma. “Šta ćemo sad, moja Šarulja?” šaputao je Ibro, milujući je po hrapavoj dlaci. “Emir mora u školu. Nema babo drugog puta.”

Odluka je bila teška kao smrt, ali Ibro nije imao izbora. Morao je da proda Šarulju. Ona je bila jedino vredno što su imali. Sutradan je bio pazarni dan u Travniku. Ibro je ustao pre zore. Očistio je Šarulju kao nikad pre. Iščešljao joj je rep, oprao joj papke. Dok joj je stavljao uže oko vrata, ruke su mu se tresle. Šarulja je bila mirna, ali ga je gledala onim svojim velikim, tamnim očima kao da sve razume.

Krenuli su niz selo dok je sunce tek izlazilo. Emir je spavao, Ibro nije hteo da ga budi. Nije hteo da sin vidi kako se otac rastaje od hraniteljke. Put do pijace bio je dug. Ibro je pričao Šarulji celim putem. “Bićeš ti dobra, Šarulja. Naći ću ti dobrog gazdu. Nekoga ko će te paziti. Neće tebe Ibro dati pod nož, ne boj se.” Krava je hodala polako, povremeno zastajkujući da očeše glavu o Ibrovo rame.

Na stočnoj pijaci je bila gužva. Nakupci su se cenkali, vikali, udarali stoku štapovima. Ibro je stajao po strani, štiteći Šarulju telom. Došao je jedan čovek, krupan, sa brkovima. Gazda iz doline. “Pošto krava, dedo?” pitao je, zagledajući Šaruljine zube. “Dobra je, mlada, daje dvadeset litara,” Ibrov glas je bio tih, promukao.

Pogodili su se. Cena je bila dobra, dovoljna za Emirovu prvu godinu. Gazda je izvadio pare. Ibro je uzeo novac, ali nije mogao da pusti uže. “Čuvaj je, domaćine,” rekao je, a suze su krenule same. “Ona je… ona je posebna.” Gazda je uzeo uže. “Ne brini, dedo, ide u dobru štalu.”

Tada se desilo ono o čemu Ibro i danas priča. Dok je gazda vukao Šarulju ka svom kamionu, ona se ukopala. Okrenula je glavu ka Ibru i muknula, zvukom koji je ličio na plač. Ibro je prišao, zagrlio njenu veliku glavu i poljubio je u onu belu zvezdu. Iz Šaruljinog oka, krupnog i crnog, skliznula je suza. Prava, teška suza koja je pala Ibru na ruku.

Ibro se vratio kući praznih ruku, ali punih džepova. Dao je pare Emiru. “Evo, sine. Babo se snašao. Idi i uči. I nemoj nikad da zaboraviš ko te je ‘leba nahrani.” Emir je otišao u Sarajevo, srećan i pun nade. Nije pitao odakle pare. Ibro je ostao sam. Štala je bila prazna. Tišina u njoj je bila nepodnošljiva. Svake večeri, Ibro bi ušao, seo na onu istu stolicu i gledao u prazne jasle, a pred očima mu je bila ona Šaruljina suza.

Deset godina je prošlo kao tren, a opet sporo kao večnost za onoga ko čeka. Emir je završio fakultet u roku. Postao je doktor, specijalista, cenjen čovek u Sarajevu. Oženio se, dobio decu. Ibro je bio ponosan, ali tužan. Njegova snaga je kopnila. Leđa su se savila od tereta godina i samoće. Selo se ispraznilo, a njegova štala je i dalje zjapila prazna, kao otvorena rana na imanju. Nikad više nije kupio kravu. “Posle Šarulje, nijedna ne bi valjala,” govorio je komšijama kad bi ga pitali.

Ibro je živeo od male poljoprivredne penzije i onoga što bi mu Emir poslao. Ali Emir je bio prezauzet. Dežurstva, kongresi, porodica… Retko je dolazio. Zvao je oca često, nudio mu da proda sve i dođe u grad, u stan. “Ne mogu ja, sine, u beton,” odbijao je Ibro. “Moje korenje je ovde. Ovde mi je žena, ovde mi je dedovina.” U dubini duše, Ibro je još uvek čekao nešto, mada ni sam nije znao šta.

Jednog sunčanog avgustovskog dana, pred Ibrovu oronulu kuću stao je veliki, moderni kamion za prevoz stoke. Iza njega se parkirao Emirov skupi automobil. Ibro je izašao na trem, pridržavajući se za štap. Srce mu je zaigralo. Mislio je da je sin došao da ga vodi silom, da ga smesti u dom.

Emir je izašao iz auta, nasmejan, u košulji i cipelama, ali sa onim istim sjajem u očima koji je imao kao dečak. “Selam, babo!” viknuo je i potrčao ocu u zagrljaj. Ibro ga je grlio, mirišući onaj gradski miris na njemu. “Dobro došao, sine. Otkud ti sa ovim kamionom? Da ne seliš babu?” upitao je Ibro zabrinuto.

Emir se nasmejao i odmahnuo glavom. “Ne selim te, babo. Došao sam da ti vratim dug.” Dao je znak vozaču kamiona. Rampa se polako spuštala uz buku hidraulike. Ibro je gledao, ne shvatajući. Iz mraka prikolice, polako i nesigurno, izašlo je prelepo tele. Ne, junica. Krupna, zdrava, sa sjajnom dlakom i… Ibro je prebledeo. Junica je imala istu onu veliku, belu zvezdu na čelu.

“Babo,” rekao je Emir, stavljajući ruku ocu na rame. “Kad sam diplomirao, našao sam onog gazdu kojem si prodao Šarulju. Tražio sam ga mesecima. Šarulja je uginula pre dve godine, od starosti, ali je pazili kao kraljicu. Ovo je njena unuka. Zove se Zvezdana. Ista je ona. Kupio sam je da ti štala više ne bude prazna.”

Ibro je ispustio štap. Prišao je junici kao u snu. Životinja ga je onjušila, onako kako ga je nekad njušila Šarulja, i polizala mu ruku hrapavim jezikom. Ibro je pao na kolena u prašinu. Zagrlio je junicu oko vrata i zaplakao glasno, oslobađajući tugu koja se taložila deceniju. “Vratila se… Vratila se moja hraniteljka,” jecao je starac.

Emir je kleknuo pored oca, i sam brišući suze. “Nisam zaboravio, babo. Znao sam šta si prodao da bih ja postao ovo što jesam. Svaka moja ocena, svaki moj uspeh, plaćen je tvojom žrtvom i Šaruljinim mlekom. Ovo je najmanje što mogu da uradim.”

Tog dana, selo je ponovo oživelo. Komšije su dolazile da vide “čudo”. Ibro je ponovo ušao u štalu, ali ne da sedi u mraku. Ušao je da nahrani Zvezdanu najboljim senom. Dok je gledao kako ona mirno jede, Ibro je osetio mir.

Nije više bio sam. Imao je sina doktora koji ga nije zaboravio, i imao je u štali živu uspomenu na svoju najveću žrtvu. Znao je da ga negde gore, sa pašnjaka nebeskih, gleda njegova Šarulja i da joj je drago što njena krv opet hrani Ibrovu dušu. Zvezdana je muknula tiho, i Ibro bi se zakleo da je u tom zvuku čuo poznati pozdrav starog prijatelja.

Leave a Comment