Gojko je bio nevidljiv čovek. Svakog jutra u 4 sata, oblačio je svoje ishabano narandžasto odelo, uzimao veliku metlu i kolica, i kretao u borbu sa gradskom prljavštinom. Nije ga bilo sramota poštenog rada. Sramota ga je bilo samo kad nema. A za svog sina Milana, Gojko je morao da ima. Milan je bio dobar đak, gimnazijalac, ali ga je hvatala ona opasna bolest mladosti – želja da bude “neko i nešto” pred društvom. Njegovi drugovi su nosili markiranu odeću, vozili ih očevi u džipovima. Milan je lagao. “Moj tata radi u Nemačkoj, ima građevinsku firmu,” govorio je, dok je krišom peglao očevo radno odelo da se ne vidi da je izgužvano.
Najveći strah Milanovog života bio je da ga neko ne vidi sa Gojkom na ulici dok ovaj drži metlu. Prelazio bi na drugu stranu ulice, pravio se da gleda u telefon. Gojko je to video. I bolelo ga je više nego reuma u leđima, ali je ćutao. “Mlad je, proći će ga,” tešio se.
Došlo je vreme mature. Najvažnije veče. Gojko je mesecima skupljao bakšiš i prekovremene sate da bi Milanu kupio skupo sivo odelo i cipele. Dva dana pred maturu, za ručkom, Gojko je sav srećan pitao: “Sine, u koliko sati da dođem ispred hotela? Da te vidim, da se slikamo…” Milan je spustio viljušku. U sobi je nastala tišina. “Tata…” počeo je Milan, ne gledajući ga u oči. “Bolje nemoj da dolaziš.” Gojku je zastao zalogaj u grlu. “Zašto, sine?” “Pa… znaš. Svi će doći u dobrim kolima, svi su… onako… gospoda. Ti nemaš ni odelo. Tvoje ruke su… crne od ulja i prašine. Sramota me je, tata. Nemoj da me brukaš. Ostani kod kuće.”
Gojko je gledao u svog sina. U to lepo lice koje je on odhranio onom istom “crnom” rukom. Mogao je da vikne. Mogao je da ga ošamari. Umesto toga, Gojko je samo obrisao usta salvetom, ustao i tiho rekao: “Razumem, sine. Neće otac da te bruka. Idi, proslavi, budi gospodin.” Otišao je u svoju sobu i nije izlazio do jutra. Milan je čuo samo tiho kašljanje.
Veče mature. Hotel “Grand” sija. Devojke u haljinama, momci u odelima. Blicevi sevaju. Roditelji, ponosni, grle svoju decu. Samo Milan stoji sam. Drugovi ga pitaju: “Gde ti je onaj tvoj bogati ćale iz Nemačke?” “Zadržao se na putu, posao,” lagao je Milan, ali mu je glas drhtao. Osećao je neku mučninu u stomaku. Gledao je kako Marko grli svog oca automehaničara, kako Jelena pleše sa ocem koji je pekar. Niko se nije stideo. Samo on.
Odjednom, žamor ispred hotela. Neki stari, ali uglancani taksi se zaustavio tačno ispred crvenog tepiha. Milan je pogledao, onako nezainteresovano. Vrata taksija su se otvorila. Iz kola je izašao muškarac. Milanu je ispala čaša sa sokom iz ruke.
Iz taksija je izašao Gojko. Ali to nije bio Gojko u narandžastom odelu. Nije bio ni onaj pogrbljeni čovek iz kuhinje. Gojko je nosio crno odelo. Bilo je malo starijeg kroja, verovatno pozajmljeno od nekog komšije ili kupljeno u “sekend hendu”, ali na njemu je stajalo kao saliveno. Bela košulja je bila ispeglana do savršenstva (onim istim rukama koje drže metlu), a cipele su sijale. Kosa mu je bila uredno začešljana, a u ruci je držao jednu crvenu ružu i malu plišanu kutijicu.
Stajao je nesigurno pored taksija, ne usuđujući se da kroči na crveni tepih. Tražio je pogledom svog sina u masi, kao da se izvinjava što postoji. Milan je stajao kao hipnotisan. Gledao je u svog oca. Gledao je te ruke koje su ga hranile, koje su čistile tuđe đubre da bi on mogao da stoji ovde čist i mirišljav. Gojko ga je ugledao. Osmehnuo se onim svojim skromnim, toplim osmehom i samo blago mahnuo rukom, kao da kaže: “Tu sam, samo da te vidim, sad ću da idem.” Krenuo je nazad u taksi.
U tom trenutku, u Milanu se nešto slomilo. Sve one laži o Nemačkoj, sav taj lažni ponos, sve je palo u vodu pred slikom tog starca koji je potrošio zadnji dinar da bi izgledao pristojno za svog sina. “Tata!” vrisnuo je Milan. Glas mu je pukao, ali su ga svi čuli. Potrčao je niz stepenice hotela. Preskakao je po dva stepenika. Gojko se okrenuo, zbunjen.
Milan je uleteo u oca takvom silinom da ga je umalo oborio. Zagrlio ga je pred stotinu ljudi. Zario je lice u ono jeftino odelo koje je mirisalo na sapun i duvan. “Stani, sine, isprljaćeš se… nisam ja za ovde…” šaputao je Gojko, pokušavajući da se odmakne. “Ti si jedini koji je za ovde!” plakao je Milan na sav glas. “Oprostite mi svi!” Milan se okrenuo ka svojim drugovima koji su zapanjeno gledali. “Ovo je moj otac! Nema građevinsku firmu u Nemačkoj! On čisti ulice! On čisti ovaj grad svako jutro da bismo mi mogli da hodamo po čistom! I on je najveći gospodin kojeg poznajem!”
Nastao je muk. A onda je Jelena, najpopularnija devojka u školi, prva počela da tapše. Za njom Marko. Pa profesori. Ceo ulaz hotela je grmeo od aplauza. Gojko je stajao, crven u licu, dok su mu suze tekle niz obraze. “Doneo sam ti ovo…” rekao je drhtavim glasom i pružio plišanu kutijicu. “To je sat tvog dede. Čuvao sam ga za danas.”
Milan je stavio sat na ruku. Vredio mu je više od roleksa. Te večeri, Milan nije plesao sa devojkama. Plesao je sa metlom – u prenesenom značenju. Šetao je sa svojim ocem pod ruku, upoznavao ga sa svima. “Ovo je moj tata Gojko. Da, čistač. I ponosan sam na njega.”
Danas, Milan je uspešan inženjer. Ali svakog jutra, kad krene na posao i vidi čistače ulica u narandžastim odelima, on stane. Kupi im kafu i doručak. I svakom kaže: “Hvala vam.” Jer u svakom od njih vidi svog Gojka, čoveka koji je pomeo njegovu sramotu i naučio ga šta znači biti čovek.