Na malom ostrvu u Dalmaciji život je bio težak. Kamen, sunce i more. Ante je bio ribar, čovek čije su ruke bile hrapave kao šmirgla, a lice isprano burom. Verovao je samo u težak rad, u znoj i u ono što se rukama stvori i pojede. Njegov sin, Lovro, bio je drugačiji. Bio je nežan, tankih prstiju, i imao je samo jednu ljubav – violinu. Stara, polovni instrument koji mu je poklonio učitelj muzike, bila je Lovrovo najveće blago. Dok je Ante krpio mreže i psovao loš ulov, Lovro bi se zatvorio u svoju sobu i svirao. Melodije su bile predivne, ali za Antu, to je bila “buka” i “gubljenje vremena”.
“Od gudala se ne živi, magarče!” vikao bi Ante. “Uzmi veslo! Riba se neće sama uloviti! Budi muško!” Lovro je ćutao i trpeo, svirajući tiho, da otac ne čuje. Sanjao je o Zagrebu, o velikim dvoranama, o aplauzu.
Ta kobna noć bila je teška. Jugo je divljalo, Ante se vratio bez ulova, mokar i besan. U kući je čuo zvuk violine. Lovro je vežbao Vivaldija. Nešto je puklo u Anti. Umor, razočaranje, strah od gladi – sve se pretvorilo u bes. Uleteo je u sobu kao furija. “Jesam li rekao da prestaneš s tim cviljenjem?!” zaurlao je. Oteo je violinu iz Lovrinih ruku. Lovro je vrisnuo: “Ne, ćaća! Molim te!”
Ali bilo je kasno. Ante je zamahnuo i svom snagom tresnuo violinu o grubi kameni zid konobe. Drvo je puklo uz jeziv zvuk. Žice su zazvečale poslednji put. Violina se raspala na desetine komada koji su pali pred Lovrine noge. Nastala je tišina. Teža od oluje napolju. Ante je disao teško, gledajući šta je uradio. Bes ga je polako napuštao, ustupajući mesto nečem hladnom. Lovro nije progovorio ni reč. Nije zaplakao. Lice mu je bilo kameno. Polako se sagnuo. Pokupio je svaki komadić drveta, svaku žicu, i stavio ih u kutiju. Zatim je otišao u svoju sobu. Ujutro, kad se Ante probudio, Lovrina soba je bila prazna. Na stolu je stajala poruka: “Otišao sam da tražim kruh od muzike. Zbogom, oče.”
Prošlo je 15 godina. Ante je ostario. Reuma mu je iskrivila prste, više nije mogao na more. Živeo je sam, u tišini te iste kamene kuće. Svaki put kad bi pogledao onaj zid u konobi, video bi krhotine. Kajanje ga je izjedalo kao rđa. Nikad se nije čuo sa sinom. Nije znao ni da li je živ.
Jednog jutra, poštar Mate mu je pozvonio na vrata. “Ante, imaš preporučeno iz Zagreba! Neka fina koverta, vidi se da je gospodska.” Ante je drhtavim rukama otvorio pismo. Unutra je bila ulaznica. Zlatnim slovima je pisalo: “Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski – Solistički koncert. Prvi red, sredina.” I poruka, rukom pisana: “Za onoga ko me je naučio da se slomljene stvari mogu popraviti, ako imaš dovoljno ljubavi. Dođi, ćaća.”
Ante je obukao svoje venčano odelo, jedino koje je imao, iako ga je stezalo u struku i mirisalo na naftalin. Put do Zagreba trajao je čitavu večnost. Ante se osećao malim i izgubljenim u velikom gradu, među tramvajima i visokim zgradama. Njegove ruke, navikle na mreže i so, stidljivo su gužvale onu zlatnu ulaznicu.
Dvorana “Lisinski” blještala je kao dvorac. Ljudi u skupim haljinama i frakovima. Ante je seo u prvi red, tačno u sredinu. Svi su ga čudno gledali – starca izboranog lica, sa žuljevitim rukama na kolenima, koji izgleda kao da je zalutao sa ribarske koče na bečki dvor.
Svetla su se ugasila. Aplauz je zagrmeo. Na binu je izašao on. Lovro. Više nije bio onaj preplašeni dečak. Bio je muškarac, uspravan, u crnom fraku, sa violinom koja je pod svetlima reflektora sijala kao samo sunce. Ante je prestao da diše. Srce mu je tuklo kao bubanj.
Lovro je podigao gudalo. Nije odmah počeo da svira. Prišao je mikrofonu. Dvorana je utihnula. “Dobro veče,” rekao je Lovro, a glas mu je bio miran. “Večeras neću svirati po programu. Večeras ću svirati jednu kompoziciju koju sam napisao pre 15 godina, one noći kada sam otišao od kuće. Zove se ‘More i Oprost’.” Lovro je pogledao pravo u prvi red. Pravo u Antine oči. “Posvećena je mom ocu. Čoveku koji je slomio moju prvu violinu, jer se bojao da ću biti gladan. Ali, razbivši tu violinu, on je oslobodio muziku iz mene. Oče, ovo je za tvoje žuljeve.”
Muzika je krenula. Isprva tiha, kao bonaca pred zoru. Zatim brža, silovita, kao bura koja lomi jarbole. Violina je jecala, vrištala, a onda se smirila u melodiju toliko tužnu i lepu da je pola dvorane brisalo suze. Ante je plakao. Nije ga bilo briga ko ga gleda. Suze su tekle niz one duboke bore, padale na njegove grube ruke. U svakom tonu čuo je šum mora, čuo je svoju grešku, čuo je sinovljev oprost.
Kada je poslednji ton zamro, tišina je trajala sekundu, a onda je dvorana eksplodirala. Ljudi su ustali na noge. Bravissimo! Lovro nije gledao publiku. Sišao je sa bine, sa violinom u ruci, i došao do prvog reda. Ante je ustao, tresući se. “Sine…” prokrkljao je Ante. “Oprosti ludom ćaći…”
Lovro ga nije pustio da završi. Zagrlio ga je pred dve hiljade ljudi. Ribar i maestro. Dva sveta spojena suzama. “Nema se šta opraštati, stari,” šapnuo je Lovro ocu na uvo. “Da nije bilo tebe, ja bih svirao note. Zbog tebe sviram život.”
Ante se vratio na ostrvo, ali više nije bio isti. Zid u konobi više nije bio simbol srama. Na njemu sada visi uramljena slika – Lovro i Ante zagrljeni na bini “Lisinskog”. A ispod slike, na maloj polici, stoje zalepljeni komadići one stare, razbijene violine. Kao podsetnik da se i ono što je razbijeno u paramparčad može sastaviti, ako je lepak ljubav.