Otac hteo da se odrekne ćerke jer voli Srbina, a onda se desilo ovo…

Selo je bilo podeljeno rekom, ali više od reke, delila ga je mržnja preostala iz onih nesrećnih devedesetih. Na jednoj strani su živele Bošnjaci, na drugoj Srbi. Most između njih retko ko je prelazio, osim kad se mora. Ibro je bio čovek starog kova, ratni vojni invalid koji je izgubio brata u ratu. Njegova jedina svetla tačka u životu bila je ćerka Amra, lepotica crne kose i očiju boje kestena. Ibro ju je čuvao kao zenicu oka, nadajući se da će je udati za nekog poštenog momka iz njihove mahale.

Ali, ljubav ne zna za granice, niti za veru. Amra se tajno viđala sa Milanom, momkom sa “one strane”. Milan je bio sin Lazara, čoveka s kojim je Ibro nekada išao u školu, a posle su se gledali preko nišana. Njihova ljubav cvetala je u skrivenim vrbacima pored reke, daleko od očiju sela, uz šapat i strah da ih neko ne vidi. Voleli su se čisto, nevino, sanjajući dan kada imena neće biti važna.

Međutim, u selu se ništa ne može sakriti. Neka zla žena je videla Amru kako ulazi u Milanov auto i odmah otrčala Ibru da mu “otvori oči”. Te večeri, kad je Amra ušla u kuću, dočekala ju je tišina teža od olova. Ibro je sedeo za stolom, čisteći svoju staru lovačku pušku. Lice mu je bilo kameno, a oči pune suza i besa. “Je li istina?” pitao je tiho, ne gledajući je. “Je li istina da se viđaš sa Lazarovim malim? Sa onim… sa Srbinom?”

Amra je prebledela. Noge su joj se odsekle. “Babo… volimo se… on nije kao drugi… on je dobar…” Ibro je udario šakom o sto tako jako da je džezva pala na pod. “Voliš?! Koga voliš?! Krvnika?! Znaš li ti čiji je on sin? Znaš li ti ko mi je brata ubio? Hoćeš da mi ‘njihove’ dovedeš u kuću? Da mi se klanjaju i krste pod istim krovom? Nikad! Dok sam ja živ!”

Zgrabio je pušku i uperio je ka vratima. “Slušaj me dobro, Amra. Ako taj momak kroči u moju avliju, ja ću mu presuditi, pa makar i ja otišao na robiju. A tebe… tebe ću se odreći preko novina! Neću da imam ćerku koja pljuje na grobove svojih predaka!”

Amra je pala na kolena, vrišteći i moleći ga. “Babo, ne radi to! Ubij mene, ali njega ne diraj! Nije on kriv za rat! Mi smo se tek rodili kad je rat stao!” Ali Ibro je bio gluv od besa. Zaključao je kapiju i seo na trem sa puškom u krilu, čekajući. Znao je da će Milan doći. Takvi momci uvek dođu.

I došao je. Sat vremena kasnije, čuli su se koraci po makadamu. Milan se pojavio na kapiji. Bio je sam. Nije nosio oružje. Nosio je samo jednu belu košulju i u rukama nešto zamotano u platno. Ibro je skočio, repetirao pušku i nanišanio pravo u Milanove grudi. “Stoj!” zagrmeo je Ibro. “Ni korak dalje! Pucaću, Lazareviću, kunem ti se Bogom, pucaću!”

Amra je istrčala iz kuće, stala ispred oca, ali je Ibro gurnuo u stranu. Milan nije stao. Otvorio je kapiju i polako, korak po korak, ulazio u dvorište, gledajući pravo u cev puške. Nije bilo straha u njegovim očima, samo neka čudna, teška tuga i odlučnost. “Pucaj, čika Ibro,” rekao je Milan mirno. “Ako misliš da će to vratiti mrtve, pucaj. Ali pre nego što povučeš obarač, moraš da vidiš ovo.”

Milan nije stao, iako je Ibrov prst bio na obaraču. Prišao je toliko blizu da je cev puške doticala njegovu belu košulju, tačno iznad srca. Amra je vrisnula i pokrila oči, očekujući pucanj. Ali pucnja nije bilo. Milan je polako, ne skidajući pogled sa Ibrovih očiju, odmotao platno koje je držao u rukama. Ispod platna nije bilo oružje. Bio je to jedan stari, uramljeni crno-beli uramljeni ram. Staklo je bilo malo napuklo.

Milan je podigao sliku visoko, da Ibro može da vidi. Na slici, snimljenoj negde osamdesetih godina, stajala su dva mladića, zagrljena, nasmejana, u ribarskim čizmama, držeći ogromnog šarana. Jedan je bio Lazar, Milanov otac. Drugi je bio Ibro. Bili su najbolji prijatelji, kumovi, braća po svemu osim po krvi, pre nego što je politika zatrovala bunare.

“Moj otac ti je poslao ovo,” rekao je Milan mirno, dok mu je glas blago podrhtavao. “I rekao mi je da ti prenesem jednu poruku. Rekao je: ‘Reci onom tvrdoglavom Ibru da smo mi budale proćerdali svoje živote u mržnji, ali da ne damo da nam deca plaćaju naše račune. Rat je gotov, pobratime. Hoćemo li praviti svadbu ili dženazu?’

Ibro je gledao u sliku. Gledao je u to vreme kad nije bilo “nas” i “njih”, nego samo raja sa reke. Ruka kojom je držao pušku počela je da se trese. Spustio je cev polako ka zemlji. Oči su mu se napunile suzama. Video je u Milanu Lazara iz mlađih dana. Video je istu onu prkosnu dobrotu.

“Lazar…” prošaputao je Ibro, kao da izgovara ime duha. “Stari lisac… čuvao je ovu sliku?” “Čuvao je, čika Ibro. Na zidu u spavaćoj sobi,” odgovorio je Milan. “I rekao je da, ako me primiš, on donosi rakiju, a ti da staviš kafu. Kaže da ti duguje revanš u šahu od ’91.”

Puška je iskliznula iz Ibrovih ruku i pala u travu. Zveket metala označio je kraj rata u ovoj avliji. Ibro je napravio korak napred, raširio ruke i zagrlio Milana. Zagrlio ga je jako, muški, onako kako se grli sin koji se vratio iz daleka. “Oprosti, sine…” jecao je Ibro na Milanovom ramenu. “Oprosti budali… Mržnja je teška bolest, a ja sam bio dugo bolestan.”

Amra je dotrčala i zagrlila ih obojicu. Te večeri, kapija Ibrove kuće ostala je širom otvorena. Sat vremena kasnije, u avliju je ušao i Lazar, noseći balon rakije. Ibro ga je dočekao na pragu sa džezvom u ruci. Nisu mnogo pričali. Samo su se pogledali, ti, sedi starci sa ožiljcima na duši, i rukovali se. Taj stisak ruke srušio je sve barikade.

Svadba Amre i Milana bila je događaj o kojem se i danas priča. Bilo je tu i hodža i popova, i ilahija i trubača, i baklava i prasetine (na drugom stolu, za goste). Igralo se kolo u kojem su se držali za ruke ljudi koji do juče nisu hteli ni da se pogledaju. A na čelu stola, sedeli su Ibro i Lazar, pijani od sreće (i malo od rakije), dokazujući da ljubav dece može da popravi i ono što su očevi pokvarili.

Leave a Comment