Hamza je bio ugledan čovek na Baščaršiji. Imao je zlataru, obraz čist kao suza i ponos veći od Trebevića. Svi su mu se sklanjali s puta kad bi prošaokaldrmom, a on je samo klimao glavom, uveren da mu niko nije ravan. Imao je jedinicu Lejlu, lepoticu na koju je bio slab, i za koju je već isplanirao udaju za sina svog bogatog prijatelja, vlasnika hotela.
Ali srce ne pita babu, srce bira samo. Lejla se zagledala u Tarika, momka iz sirotinjske mahale na Vratniku. Tarik nije imao ni škole, ni dukata. Imao je samo vredne ruke pune maltera i srce u kojem je bilo mesta samo za Lejlu. Radio je kao pomoćni radnik na građevini, nosio džakove cementa na leđima i sanjao dan kad će moći da zaprosi Lejlu kako dolikuje.
Kada je Lejla, drhteći od straha, dovela Tarika pred Hamzu i rekla da je trudna i da se vole, u kući je nastao kijamet. Hamza je pocrveneo kao paprika. “Zidar?!” grmeo je Hamza, bacajući fildžan o zid. “Hoćeš da mi u kuću dovedeš fukaru? Da mi se čaršija smeje? Da kažu kako je Hamzina ćerka otišla za onim što meša malter?”
Tarik je pokušao da progovori, da kaže da će raditi pošteno, da će je čuvati kao kap vode na dlanu. “Gospodine Hamza, ja nemam zlato, ali imam ove dve ruke…” “Gubi se!” prekinuo ga je Hamza. “I ti, Lejla! Ako izađeš na tu kapiju s njim, zaboravi da imaš oca. Za mene si mrtva. Tvoje ime se u ovoj kući više neće spomenuti dok sam ja živ!”
Bilo je to kišno jesenje veče. Lejla je plakala, molila babu da ne bude takav, ali Hamzin ponos je bio tvrđi od hercegovačkog kamena. Izbacio ih je u avliju i zalupio tešku, drvenu kapiju za njima. Čuo je Lejlin jecaj s druge strane, ali nije otvorio. Ugasio je svetlo i ostao da sedi u mraku, uveren da je odbranio čast porodice.
Prošlo je pet godina. Nafaka je čudna stvar – danas imaš, sutra nemaš. Hamza je ušao u loše poslove, verovao pogrešnim ljudima, i malo po malo, sve je otišlo. Zlatara je zatvorena, dugovi su pritisli, a stara kuća na Bistriku je počela da propada. Hamza se razboleo od sekiracije. Ležao je u hladnoj sobi, pokriven starim jorganom, bez drva za ogrev, bez ikoga da mu doda čašu vode. Komšije su donele ponekad supu, ali onaj ponos mu nije dao da traži pomoć.
Tog petka, posle džume, u usku ulicu ispred Hamzine kuće uleteo je veliki, crni, sjajni Mercedes stranih tablica. Deca iz mahale su trčala za autom. Hamza je čuo zvuk motora i škripu guma. Pomislio je da su došli izvršitelji da mu uzmu i kuću, jedino što mu je ostalo. Teškom mukom se pridigao iz kreveta i prišao prozoru. Video je čoveka u skupom, sivom odelu kako izlazi iz kola. Čovek je otvorio zadnja vrata i izveo prelepu ženu u svili i jednog malog dečaka koji je nosio plavu kapicu.
Hamza je protrljao oči. Nije mogao da veruje. Taj čovek u odelu… taj hod… ta ramena… Neko je pokucao na vrata. Jako, muški. “Ko je?” pitao je Hamza slabim glasom. “Otvaraj, babo,” čuo se dubok, poznat glas. “Došli smo kući.”
Hamza je drhtavom rukom otključao vrata. Šarke su zaškripale, kao da jecaju zajedno s njim. Na pragu je stajao Tarik. Ali to nije bio onaj isti Tarik u prašnjavom radničkom kombinezonu, pognute glave. Ovo je bio čovek ispravljenih leđa, u savršenom odelu, sa satom koji vredi više nego cela Hamzina propala radnja. Pored njega je stajala Lejla, lepša nego ikad, držeći za ruku dečaka koji je imao Hamzine oči.
Hamza se uhvatio za dovratak da ne padne. Očekivao je psovke. Očekivao je da mu Tarik pljune u lice i kaže: “Eto ti sad, starče, crkni u bedi.” To bi Hamza, u svom iskrivljenom pogledu na svet, razumeo. To je zakon jačeg. Ali Tarik je uradio nešto što Hamza nije mogao da pojmi.
Tarik je prišao, uzeo Hamzinu ruku – onu istu ruku koja je nekada bacala fildžane na njega – i poljubio je. “Selam alejkum, babo,” rekao je Tarik mirno, s poštovanjem. “Čuli smo da te zdravlje ne služi. Došli smo da te vidimo.”
Hamza je zanemeo. “Ti… ti me zoveš babo? Posle svega? Izbacio sam vas ko pse… nazvao sam te fukarom…” “Jesi,” nasmejao se Tarik blago, ali u tom smehu nije bilo zlobe. “I hvala ti na tome. Taj bes, taj inat… to me je guralo. Otišli smo u Nemačku. Radio sam dan i noć. Prvo mešalica, pa majstor, pa poslovođa. Danas imam svoju firmu u Minhenu. Zidamo zgrade, babo. One visoke, što dodiruju oblake. Ali džaba mi sve kule i gradovi, ako moja Lejla plače noću jer ne zna kako joj je otac.”
Lejla je prišla i zagrlila oca. Mirisala je na skup parfem i na detinjstvo. “Babo,” šapnula je. “Ovo je Emir. Tvoj unuk. Ima pet godina. Svaki dan pita gde je dedo.”
Mali Emir je stidljivo prišao, krijući se iza majčine suknje, i pružio Hamzi jednu kesu. “Dedo, mama kaže da voliš ratluk. Doneo sam ti.”
Hamza, onaj isti Hamza koji nije plakao ni kad mu je otac umro, briznuo je u plač. Suze su tekle niz njegove upale obraze, kvaseći Tarikovo skupo odelo dok ga je zet pridržavao da ne padne. Srušio se taj zid ponosa koji je zidao godinama, srušio se pred jednim običnim ratlukom i dečijim osmehom.
“Oprostite mi, deco… oprostite mi što sam bio slep kod očiju,” jecao je starac. “Mislio sam da se sreća meri dukatima, a nisam video da sam najbogatiji čovek jer imam vas. Sad je kasno… kuća je pod hipotekom, sutra dolaze da me izbace…”
Tarik je iz unutrašnjeg džepa sakoa izvadio jedan papir i stavio ga na stari, oguljeni sto. “Ne dolaze, babo. Bio sam jutros u banci. Hipoteka je isplaćena. I dugovi dobavljačima. I struja. Sve je čisto. Ova kuća je tvoja, i ostaće tvoja dok si živ. A kad ozdraviš, a ozdravićeš, vodimo te u Minhen da vidiš šta je tvoja ‘fukara’ sagradila.”
Hamza je gledao u papir, pa u Tarika. “Zašto, sine? Zašto si to uradio za mene?” Tarik ga je pogledao pravo u oči. “Zato što si ti otac moje žene i dedo mog sina. A u našoj veri, i u našem narodu, porodica se ne ostavlja, kakva god da je. Obraz se ne pere vodom, babo, nego delima.”
Tog dana, mahala je videla čudo. Videli su Hamzu kako sedi u svojoj avliji, obrijan i čist, sa unukom u krilu, dok mu zet “zidar” sipa kafu. Nisu se smejali. Niko se nije smejao. Samo su skidali kape i govorili: “Mašallah”. Jer, Hamza je možda izgubio bogatstvo, ali je dobio lekciju koja vredi više od sveg zlata na Baščaršiji.