Ostavinska rasprava braće Petrović trajala je kraće nego što izgori jedna cigareta. Stariji brat, Zoran, lokalni tajkun koji je vozio crni džip i držao pola sela u šaci, bacio je papire na sto pred mlađeg brata, Milana. Milan je bio tih, skroman čovek, radnik koji je jedva krpio kraj s krajem, sa troje dece i bolesnom ženom. “Slušaj, Milane,” rekao je Zoran, paleći skupu cigaru. “Tata nije ostavio testament, ali zna se red. Ja sam ulagao u ovo imanje, ja sam gazda. Meni ide kuća, štale, traktor i onih pet hektara voćnjaka uz reku. To je pošteno.”
Milan je pognuo glavu. Znao je da nije pošteno. Zoran nije uložio ništa; sve je to stekao otac, a Zoran je samo trošio. Ali Milan nije hteo svađu. “Dobro, brate. A šta meni ostaje?” pitao je tiho. Zoran se nasmejao, onako podrugljivo, i gurnuo mu jedan zgužvan papir. “Tebi ide onaj kamenjar na brdu. Znaš, onaj krš gde ni koze neće da pasu. I onaj stari, presušeni bunar. Evo ti ta rupa, ionako si bednik, možda nađeš neku žabu unutra.”
Selo je brujalo o sramoti. Ljudi su govorili Milanu da tuži brata, da traži polovinu, ali Milan je samo odmahivao rukom. “Neka mu je prosto,” govorio je. “Bog sve vidi. Meni je važan mir.” Spakovao je svoju porodicu i preselio se u malu, sklepana daščaru na tom kamenjaru. Život je bio pakao. Zemlja je bila suva, kamenita, ništa nije rađalo. Najveći problem bila je voda. Do reke je bilo daleko, a Zoran mu je zabranio da prolazi kroz “njegov” voćnjak do vode.
Došlo je leto, suša kakva se ne pamti. Milanova deca su bila žedna, baštica koju je mukom zasadio počela je da vene. Milan je gledao u nebo, ali kiše nije bilo. Onda je pogledao u onaj stari, zarasli bunar koji mu je brat “velikodušno” ostavio. Bio je zatrpan kamenjem i smećem još od pre rata. “Očistiću ga,” rekao je ženi. “Deda je pričao da je tu nekad bila najbolja voda.”
Komšije su mu se smejale. “Milane, budalo, taj bunar je suv 50 godina! Džabe lomiš kičmu!” Zoran je prolazio svojim džipom, trubio i dovikivao: “Kopaj, kopaj, možda iskopaš put do Kine!” i bacao prašinu na brata koji je bio do pojasa u blatu. Ali Milan nije odustajao. Danima je vadio kofe pune mulja, kamenja i starog gvožđa. Ruke su mu bile krvave od žuljeva, leđa su mu pucala, ali je kopao. Zbog dece.
Petog dana, dok je bio duboko u hladnom mraku bunara, ašov je udario u nešto tvrdo. Zvuk nije bio kao kad udari u kamen. Bilo je to tupo, metalno bong. Milan je zastao. Mislio je da je neka stara kanta. Kleknuo je u blato i počeo rukama da razgrće zemlju. Osetio je hladan metal. Polako se ukazivao oblik. Nije bila kanta. Bila je to teška, okovana škrinja, zapečaćena voskom koji je od vremena postao crn kao katran. A ispod škrinje, iz pukotine koju je napravio ašovom, začuo se šum…
Milan je zadržao dah. Rukama je otkopao tešku drvenu kutiju okovanu rđavim gvožđem. Uz veliku muku, vezao ju je konopcem i viknuo ženi gore: “Vuci, Milena! Vuci kao da ti život zavisi od toga!” Kad je kutija izašla na površinu, Milan je još jednom udario ašovom u dno, tamo gde je video pukotinu.
U tom trenutku, začuo se zvuk sličan grmljavini. Iz dubine zemlje, kao aždaja, suknuo je mlaz vode! Ali to nije bila obična voda. Bila je topla, pušila se i mirisala na sumpor. Mlaz je bio toliko jak da je Milana skoro izbacio napolje. Iskočio je iz bunara, mokar do gole kože, i pao na zemlju pored žene i dece koji su već otvorili škrinju.
Unutra, u truloj plišanoj postavi, sijalo je stotine zlatnih dukata. Bilo je to dedino blago, sakriveno pred Drugi svetski rat, o kojem se samo šaputalo u legendama. Ali pravo blago nije bilo u kutiji. Pravo blago je sada kuljalo iz bunara, praveći potok niz suvi kamenjar.
Voda je bila lekovita, termalna voda.
Zoran je video gejzir sa svoje terase. Dojurio je džipom, kočeći u oblaku prašine. Istrčao je napolje, gledajući u zlatne dukate i vodu koja je nezaustavljivo tekla. “To je moje!” vrištao je Zoran, crven u licu. “To je dedovina! Bunar je na mojoj zemlji… mislim, bio je moj! Poništavamo ugovor!”
Milan je ustao. Prvi put u životu, nije pogao glavu. Bio je prljav od blata, ali je izgledao kao div. “Imaš ugovor, brate,” rekao je mirno, pokazujući rukom ka džipu. “Potpisao si ga. Overio si ga. Rekao si: ‘Evo ti ta rupa, bedniče’. E pa, ova rupa je sad moja. I sve što je u njoj.”
Zoran je pretio sudom, advokatima, mafijom. Ali selo je stalo uz Milana. A i zakon je bio jasan. Međutim, prava kazna za Zorana nije došla od suda, već od Boga. Tog leta, dok je Milanov kamenjar postajao zelena oaza zahvaljujući termalnoj vodi, Zoranov “plodni” voćnjak uz reku je napala nepoznata bolest. Stabla su se sušila jedno za drugim. A onda je reka, usled suše, promenila tok i potkopala temelje Zoranove velike kuće.
Danas, na mestu Milanove straćare stoji “Banja Petrović”, luksuzni spa centar gde dolaze stranci da leče reumu i nerve. Milan je sagradio crkvu u selu i zaposlio pola komšiluka. A Zoran? Zoran je prodao džipa da vrati dugove. Danas radi kao portir na ulazu u bratovljevu banju. Svakog jutra, kada Milan prolazi u svom autu, stane, spusti prozor i pita: “Brate, jesi li žedan?” A Zoran samo spusti glavu i kaže: “Hvala, gazda, nisam.”
Pohlepa je kao slana voda. Što je više piješ, to si žedniji, dok te na kraju ne ubije.