Ibro je sedeo na starom, izlizanom panju ispred onoga što je nekad bila njegova ponosna šuma, a sada samo proređeni šumarak. Ruke su mu bile crne od smole, ispucale toliko da su duboke linije na dlanovima izgledale kao kanjoni presušene reke u kojoj više nema života.
Gledao je tupo u kovertu koju je držao tim drhtavim, grubim prstima, plašeći se da je ne isprlja. Bila je snežno bela, čista, i mirisala je na neki skupi, strani parfem koji u njihovom blatnjavom selu kod Olova niko nikad nije osetio.
Pismo je stiglo jutros, direktno iz Beča, od njegove Alme. Samo Ibro zna, i onaj gore Bog, koliko je teških kubika drva prešlo preko njegovih leđa da bi ona postala “neko i nešto” u tom dalekom svetu.
Sećanja su ga udarila jače od vetra; setio se dana kada je otišla, sićušna i uplašena, sa jednim jedinim koferom i stipendijom koja nije pokrivala ni koru hleba. “Babo, vratiću ti sve, kunem ti se, učiću dan i noć da nas spasim ove bede,” rekla je tada, ljubeći ga u neobrijan obraz.
Ali Ibro nije hteo da mu ona išta vraća, niti je to tražio. Hteo je samo da ona ne mora da tegli kao on, da ne mora da gleda u sivo nebo i moli se da ne padne sneg pre nego što izvuče trupce iz blata.
Slao je sve što je imao, do zadnje pare. Prvo je prodao traktor, svoju desnu ruku. “Ne treba mi, mogu ja s konjem, zdraviji sam tako,” lagao je komšije ispred zadruge, dok je u sebi gutao knedle.
Pare je odmah poslao za stanarinu, da mu se dete ne smrzava u tuđini. A onda je, kad je zima stegla, prodao i konja, svog vernog Zekana. Plakao je u štali kao malo dete dok su ga odvodili, grleći ga oko vrata poslednji put.
“Treba detetu za knjige, medicina je skupa, ne razumeš ti to,” pravdao se u kafani dok je pio veresiju, iako ga niko ništa nije ni pitao. Na kraju, kad je javila da joj treba za završni rad i praksu, prodao je i donju njivu, najplodniju očevinu.
Ostala mu je samo ova trošna straćara i šuma koja više nije bila njegova, već državna, u kojoj je sada radio kao običan nadničar za bednu dnevnicu. Ali nije mario ni za šta, jer danas je bio taj dan – diplomiranje.
Kupio je odelo na pijaci u Živinicama, polovno ali očuvano. Malo mu je bilo kratko u rukavima, a pantalone su ga stezale u struku, ali prodavac ga je ubedio da izgleda kao “pravi bečki gospodin”.
Cipele je glancao pola sata onom crnom mašću za kola, jer pravog imalina nije imao u kući, sve dok se nisu zasijale na zubatom suncu. Hteo je da krene, da je iznenadi, da samo stoji negde u pozadini i gleda svoje remek-delo.
Taman kad je zaključavao vrata, stigao je poštar Mujo sa onim pismom. “Preporučeno, Ibro! Mora da je pozivnica, a?”, namignuo je Mujo veselo.
Ibro je otvorio pismo pažljivo, zadržavajući dah. Unutra nije bila pozivnica, već fotografija i poruka ispisana kitnjastim slovima, ali na našem jeziku koji je odjednom delovao strano.
Na slici je bila ona – prelepa, u blistavom belom mantilu, nasmejana. Držala je pod ruku nekog momka u skupom odelu, a iza njih je blještao Beč, staklo i neki drugi, bogati svet.
A onda je pročitao reči koje su mu zaustavile srce: “Dragi babo. Danas diplomiram. Znam da si hteo da dođeš, ali molim te, nemoj. Ovde su drugi ljudi, drugačija klasa.”
Slova su počela da mu igraju pred očima dok je čitao dalje: “Moj verenik Hans i njegovi roditelji su ugledni ljudi, ne bi razumeli… tvoj izgled, tvoje ruke. Rekla sam im da su moji roditelji umrli u ratu, da sam siroče koje se samo probilo.”
“Lakše je tako za sve nas,” pisalo je na kraju. “Poslaću ti pare čim se zaposlim da ti odužim. Voli te tvoja Alma.”
Ibro je čitao poruku jednom, dvaput, pet puta. Nije to bio bes koji je osetio, niti tuga. Bilo je to nešto mnogo gore – potpuna tišina u duši. Kao kad se ugasi žižak na lampi usred mrkle noći.
Pogledao je u svoje ruke, te crne, čvornovate, radničke ruke. Ruke kojih se njegovo rođeno dete stidi. Ruke koje su je hranile, oblačile i milovale kad je gorela od temperature, sada su bile njena najveća sramota.
“Mrtav…”, šapnuo je Ibro tiho, da ga ni ptice na grani ne čuju. “Za nju sam mrtav, pa neka tako i bude.”
Polako, bez naglih pokreta, skinuo je ono “gospodsko” odelo i složio ga uredno na krevet. Obukao je ponovo svoje stare, iscepane pantalone i onaj vuneni prsluk što miriše na dim, znoj i pošten rad.
Uzeo je sliku i poruku, izašao napolje do onog starog “smederevca” u letnjoj kuhinji i zapalio šibicu. Gledao je mirno kako plamen hvata ivicu fotografije, kako gori Beč, kako gori beli mantil, kako gori jedna velika laž.
Komšija Mujo je svratio kasnije u povratku, da pita kad Ibro kreće na autobus za Austriju. Zatekao ga je kako cepa drva, udarajući sekirom jače nego ikad.
“Pa zar ne ideš, Ibro? Danas je veliki dan, zakasnićeš!”, viknuo je Mujo sa kapije. Ibro je zamahnuo sekirom i trupac se uz glasan prasak rascepio na dvoje.
Obrisao je znoj onom istom crnom rukom i pogledao Muju pravo u oči. Pogled mu je bio miran i hladan kao planinski potok zimi.
“Ne idem, Mujo,” rekao je tiho, ne ispuštajući sekiru. “Nemam ja tamo nikoga. Nemam ja više ćerku.”
Mujo je zinuo da nešto kaže, ali je zaćutao pred tim pogledom. Ibro je nastavio da cepa. Svaki udarac je bio oproštaj, svaki prasak drveta jedan jecaj koji nije izašao iz grla, i tako je ostalo zauvek.