Pre tačno pola veka, u našem surovom i klasno nepremostivo podeljenom balkanskom selu, moja nesrećna sudbina je od samog rođenja bila trajno i nepravedno zapečaćena onim najcrnjim, generacijskim siromaštvom. Ja sam bio samo jedan obični, nevidljivi i uvek prašnjavi nadničar u potpuno iscepanim opancima, dok je moja neprežaljena Milena bila ona najlepša, nedostižna jedinica ubedljivo najbogatijeg i najmoćnijeg lokalnog zemljoposednika. Naša beskrajno tajna, iskrena i mladalačka ljubav skrivala se isključivo pod okriljem onih najtamnijih, zvezdanih letnjih noći, daleko od onih zlobnih, osuđujućih seoskih pogleda koji apsolutno nikada nisu praštali takve razlike. Voleli smo se onako kako se voli samo jednom u celokupnom ljudskom životu, potpuno slepo, čisto i sa onom nadljudskom verom da prava emocija uvek može da sruši apsolutno svaku materijalnu prepreku.
Međutim, na ovom našem prelepom ali stravično prokletom Balkanu, apsolutno nijedna tajna ne može doveka ostati sakrivena od onih zavidnih ljudi koji se hrane tuđom nesrećom i tuđom propašću. Njen izuzetno okrutni, nemilosrdni i beskrajno ponosni otac je jednog mračnog jesenjeg predvečerja konačno saznao za te naše tajne, nevine susrete pored one stare, napuštene seoske vodenice na samom rubu šume. Sačekao me je te iste, najcrnje noći sa petoricom svojih najkrupnijih, najbrutalnijih slugu, koji su me bez ijedne jedine izgovorene reči milosti krvnički pretukli onim teškim, drvenim volovskim jarmovima do same ivice smrti. Ostavili su me da onako potpuno nepomično ležim u onom dubokom, hladnom i lepljivom blatu, krvareći iz stotinu stravičnih rana dok mi je ledena kiša nemilosrdno ispirala svaku preostalu, očajničku nadu u grudima.
Dok sam onako polusvestan, gušeći se u sopstvenoj krvi, očajnički pokušavao da se podignem sa te prljave zemlje, taj surovi bogataš mi je prišao i nemilosrdno pljunuo direktno u moje unakaženo lice. Bacio je tada jednu lažnu, pretešku zlatnu burmu tačno pred moje drhtave, prljave ruke, izgovarajući mi one najotrovnije, najsmrtonosnije reči koje su u tom deliću sekunde zauvek, bespovratno uništile celokupan moj svet. Sa onim najledenijim, pobedničkim osmehom na usnama, hladnokrvno mi je saopštio da se moja jedina, voljena Milena upravo tog popodneva tajno i milom udala za jednog izuzetno bogatog, uglednog i školovanog vojnog oficira. Zapretio mi je onako najozbiljnije da će me sutradan lično i bez ikakvog suđenja ubiti kao najobičnijeg, besnog psa ukoliko ikada više do kraja svog bednog života uopšte kročim u njeno rodno selo.
Slomljen, apsolutno uništen i sa onim najtežim, neizlečivim ranama koje su podjednako stravično krvarile i na mom izmučenom telu i na mojoj naivnoj duši, iste te ledene noći sam zauvek pobegao u nepoznato. Otišao sam potpuno sam u onu najcrnju, najhladniju i najdalju moguću tuđinu, noseći sa sobom samo onaj jedan jedini, mali i potpuno izbledeli smotuljak njenih starih, tajnih ljubavnih pisama čvrsto sakriven u nedrima. Godinama sam tamo mukotrpno radio isključivo one najteže, najprljavije i najopasnije fizičke poslove na stranim gradilištima, pokušavajući onako uzaludno i očajnički da tim stravičnim telesnim umorom nekako zauvek ubijem svako sećanje na njeno prelepo lice. Međutim, apsolutno nijedan zarađeni strani novac i nijedna duga, besana radnička noć nikada nisu mogli da izbrišu onu stravičnu, gušeću bol zbog saznanja da je ona svesno odabrala bogatstvo umesto moje sirotinjske ljubavi.
Punih pedeset dugih, olovnih i apsolutno praznih godina, ja sam svesno i namerno birao da živim kao onaj najusamljeniji, najtiši i potpuno nevidljivi čovek na celoj ovoj planeti, izbegavajući apsolutno svako ljudsko društvo. Ostao sam zakleti, tužni neženja do samog kraja svog promašenog životnog veka, duboko i nepokolebljivo ubeđen da apsolutno nijedna druga žena na svetu nikada ne bi mogla da zameni moju jedinu, prežaljenu Milenu. Moje srce se sa godinama polako ali sigurno pretvaralo u onaj najtvrđi, najhladniji komad neprobojnog balkanskog kamena, ljubomorno čuvajući unutar sebe samo onu jednu jedinu, savršeno konzerviranu i bolnu uspomenu na našu mladost. Zamišljao sam je svakog bogovetnog dana kako negde daleko i izuzetno srećno živi u onoj najvećoj, raskošnoj gospodskoj svili, okružena svojom prelepom decom i unucima, potpuno nesvesna mog teškog, doživotnog i samonametnutog izgnanstva.
Kada su me moje stare, istrošene i bolesne radničke noge napokon potpuno izdale i otkazale mi svaku fizičku poslušnost, smešten sam kao običan, napušteni socijalni slučaj u jedan izuzetno sivi, depresivni državni starački dom. Taj sumorni, memljivi objekat prepun onih zaboravljenih, tužnih i ostavljenih ljudi postao je moja apsolutno poslednja, konačna životna stanica na kojoj sam potpuno mirno i bez ikakvog straha svakodnevno čekao svoj neizbežni, tihi kraj. Dani su mi prolazili u jednom beskrajnom, stravično monotonom i dosadnom nizu istih onih bledih, bolničkih doručaka i dugog, neprekidnog gledanja kroz prljavi, napukli prozor u ono staro, ogolelo i usamljeno dvorišno drvo. Nisam imao apsolutno nikoga svog da me ikada poseti, da mi donese onu najobičniju, jeftinu jabuku ili da me makar samo onako reda radi upita kako provodim ove svoje najteže, poslednje staračke dane.
A onda se, jednog izuzetno maglovitog, kišovitog i stravično hladnog novembarskog jutra, dogodilo ono apsolutno nezamislivo, monumentalno i božansko čudo koje je u samo jednoj sekundi zauvek srušilo ceo moj decenijski izgrađeni svet. Dok sam onako potpuno nezainteresovano i tiho srkao svoj jutarnji čaj u onoj velikoj, bučnoj i prepunoj domskoj trpezariji, dve medicinske sestre su kroz dupla vrata polako uvezle jednu novu, potpuno nepomičnu pacijentkinju. Ta izuzetno krhka, osedela i vidno bolesna starica sedela je potpuno pogrbljeno u svojim starim, škripavim invalidskim kolicima, ali je taj njen specifični, blagi profil u meni momentalno probudio onaj najjači, davno zaboravljeni zemljotres. Kada je ona polako i nesigurno okrenula tu svoju umornu, naboranu glavu i svojim bolesnim, krupnim očima direktno pogledala u moj mračni ugao, moje staro, bolesno srce je u grudima doslovno prestalo da kuca.
Ispustio sam onu svoju vrelu, plastičnu šolju sa čajem koja se uz stravičan tresak rasula po onom hladnom linoleumu, apsolutno ne mareći za te zapanjene, šokirane poglede svih ostalih prisutnih staraca za susednim stolovima. Uprkos onim dubokim, stravičnim borama, potpuno sedoj kosi i onom neizmerno teškom pečatu surove starosti koji je obeležio njeno nekada prelepo lice, ja sam apsolutno savršeno i nepogrešivo prepoznao svoju jedinu, doživotno voljenu Milenu. Njene preplašene, umorne i suzne oči su se u tom istom, parališućem deliću kosmičke sekunde širom otvorile od onog najiskrenijeg, neshvatljivog šoka, dok su joj drhtave, slabašne ruke potpuno nesvesno i panično krenule prema licu. Podigao sam se sa svoje stolice uz onaj nadljudski, stravičan napor koji kida kosti, ignorisao sam apsolutno svaku bol u svojim uništenim nogama i potpuno slepo, plačući na sav glas, krenuo direktno prema njenim kolicima.
Kada sam konačno pao na svoja staračka kolena pred tim njenim invalidskim kolicima i grčevito zgrabio te njene hladne, drhtave ruke, ona mi je kroz onaj najteži, jecajući i gušeći plač otkrila onu najmonstruozniju istinu. Njen okrutni, prebogati otac je njoj te iste noći pre pola veka surovo i hladnokrvno slagao da su me njegovi plaćenici pretukli na mrtvo ime i da sam od tih stravičnih povreda preminuo na ivici šume. Ona se nakon te navodne, stravične tragedije iz čistog, doživotnog revolta i neopisive, razarajuće tuge apsolutno nikada nije udala ni za kakvog oficira, odbijajući svakog prosioca i provodeći ceo svoj promašeni vek u potpunoj samoći. Taj bezdušni, pohlepni čovek je decenijama tajno presretao i palio apsolutno svako moje očajničko pismo koje sam joj slao iz daleke tuđine, osuđujući nas oboje na ovaj stravičan, lažni i neizmerno tužni, usamljeni životni pakao.
Plakali smo tu, na podu te hladne domske trpezarije, onako neverovatno glasno, nezaustavljivo i pretužno, spajajući naše umorne, osedele glave i brišući jedno drugom one najteže, najvrelije suze koje su se skupljale dugih pedeset godina. Zagrlio sam to njeno sićušno, bolesno telo sa onom najjačom, zaštitničkom i nadljudskom snagom onog istog siromašnog mladića koji je pre pola veka bio spreman da pogine za njenu ljubav pored stare, napuštene vodenice. Sva ona stravična, izgubljena mladost, sve one neprospavane, olovne decenije najteže usamljenosti i sav onaj nakupljeni, nepravedni bol u tom jednom, jedinom monumentalnom zagrljaju jednostavno su se istopili i pretvorili u najčistiji, nebeski spokoj. Na ovom našem prelepom, ali stravično surovom Balkanu, ljudska zloba zaista može da uništi decenije nečijeg života, ali prava, iskonska i čista ljubav će uvek, makar i pred samim vratima smrti, nepogrešivo pronaći svoj put kući.