Osnovna škola “Pofalići” bila je stara zgrada sa visokim plafonima i mirisom krede i vlažnih kaputa. Učiteljica Amra je volela svoj posao više od svega. Nije imala svoje dece, pa su joj učenici bili sve. Poznavala je svaku njihovu radost, ali i svaku tugu koju su donosili od kuće. A najviše tuge videla je u očima malog Damira.
Damir je bio tiho, povučeno dete. Uvek je sedeo u poslednjoj klupi, u džemperu koji je bio vidno ušiven na laktovima i pantalonama koje su mu bile kratke. Njegov otac je poginuo u nesreći na građevini, a majka je radila kao čistačica i jedva sastavljala kraj s krajem.
Ono što je Amru najviše bolelo bilo je vreme velikog odmora. Dok su druga deca vadila sendviče, pite i sokove, Damir bi ostajao u učionici.
“Damire, sine, zašto ne izađeš da jedeš?”, pitala bi ga Amra blago.
Damir bi pocrveneo i spustio glavu. “Nisam gladan, učiteljice. Jeo sam kod kuće. A i boli me stomak.”
Amra je znala da laže. Čula je kako mu stomak krči dok rešava zadatke iz matematike. Videla je kako krišom gleda u kantu za smeće kada neko baci polupraznu kiflu. Dečak je bio gladan, ali je bio ponosan.
Amra je smislila plan. Nije želela da ga osramoti pred drugima. Svakog dana, pre nego što bi zvonilo za odmor, ona bi prošla pored njegove klupe dok su deca jurila napolje.
“Damire,” šapnula bi. “Opet sam napravila previše sendviča. Ne mogu sve da pojedem, baciću ih. Molim te, pomozi mi da se hrana ne baca. Uzmi ovaj u salveti, stavi ga u torbu.”
Damir bi je pogledao svojim velikim, crnim očima punim zahvalnosti. “Hvala, učiteljice Amra,” rekao bi tiho.
To je trajalo četiri godine. Sendviči, jabuke, ponekad i čokoladica. Niko nije znao njihovu tajnu. Kada je Damir završio četvrti razred i prešao u više razrede, Amra ga je ispratila zagrljajem. Čula je da je kasnije završio školu kao najbolji đak i da je otišao u inostranstvo na stipendiju. Više ga nikada nije videla.
Prošlo je dvadeset godina. Amra je ostarila. Penzija joj je bila mala, muž joj je umro, i završila je u oronulom staračkom domu na periferiji grada. Dani su joj prolazili u samoći, gledajući u sivi zid i čekajući posete koje nisu dolazile. Osoblje je bilo nezainteresovano, sobe hladne, a hrana loša. Osećala se zaboravljenom od Boga i ljudi.
Jednog hladnog novembrarskog jutra, u domu je nastala pometnja. Čistačice su panično ribale hodnik, a upravnik doma je trčao okolo popravljajući kravatu.
“Svi u sobe! Sredite krevete!”, vikao je upravnik. “Dolazi nam VIP poseta! Neki bogataš iz Švajcarske hoće da obiđe dom!”
Amra je samo uzdahnula i okrenula se ka prozoru. Nije je zanimalo. Verovatno neki političar koji skuplja poene.
A onda su se vrata njene male sobe tiho otvorila.
Amra se nije ni okrenula. “Ostavite ručak na stočiću, nisam gladna,” rekla je tiho.
“Nisam doneo ručak, učiteljice. Doneo sam vam sendvič. Napravio sam previše, pa da se ne baci.”
Amra se sledila. Taj glas… Dubok, muški, ali sa onom istom bojom stidljivosti koju je pamtila.
Okrenula se polako. Na vratima je stajao čovek u skupom crnom kaputu, sa svilenim šalom. Iza njega se video upravnik doma koji je zbunjeno virio. Čovek je držao u ruci običnu papirnu salvetu u kojoj je bio sendvič.
Amra je ustala, držeći se za ivicu kreveta da ne padne. Nije gledala u skupo odelo, ni u svileni šal. Gledala je u oči. Te crne, tužne oči koje je poznavala bolje od svojih dlanova.
“Damire?”, prošaputala je. “Jesi li to ti, sine?”
Čovek je bacio sendvič na stočić, prišao joj i pao na kolena pred njom, onako u skupim pantalonama, na prljavi linoleum staračkog doma. Obgrlio je njene stare, smežurane ruke i naslonio lice na njih. Osetila je tople suze na svojim prstima.
“Ja sam, učiteljice. Oprostite što mi je trebalo ovoliko vremena da vas nađem,” jecao je Damir, čovek čije se ime sada nalazilo na zgradama širom Evrope, vlasnik najveće građevinske firme u Švajcarskoj.
Upravnik doma je stajao na vratima otvorenih usta. “Gospodine Damire… vi poznajete našu štićenicu? Mi se o njoj brinemo najbolje što…”
Damir se naglo okrenuo prema njemu. Oči su mu sevnule. “Brinete se? Soba se ne greje. Ručak je splačina. Ona nosi džemper koji je pocepan. Da li biste ovako čuvali svoju majku?!”
Upravnik je ućutao i pognuo glavu.
Damir se vratio Amri i nežno je pogledao. “Učiteljice, sećate li se onih sendviča? Sećate li se kako ste lagali da niste gladni samo da bih ja jeo? Ja sam znao. Čak i kao dete, znao sam da vi ostajete gladni zbog mene. Taj hleb me je održao u životu. Ta dobrota me je naučila da budem čovek pre nego što budem bogataš.”
Amra je plakala tiho, brišući suze krajem marame. “Sine, uradila sam samo ono što bi svako uradio…”
“Ne, ne bi svako,” prekinuo ju je Damir. “Samo vi. I zato više nećete provesti nijedan dan ovde.”
Damir je ustao i uzeo njen mali kofer sa ormara. Počeo je da pakuje njene stvari – par slika, molitvenik i stari sat.
“Gde idemo?”, pitala je uplašeno.
“Idemo kući, učiteljice. Kupio sam veliku kuću sa baštom, ovde u Sarajevu. Tamo vas čeka moja žena i dvoje dece koji jedva čekaju da upoznaju ‘baku Amru’ o kojoj im tata priča svako veče pred spavanje. Imaćete svoju sobu, toplu supu svaki dan i nekoga ko će vas voleti do kraja života.”
Izveo ju je iz doma držeći je pod ruku, ponosno, kao da vodi kraljicu, a ne staricu u iznošenoj odeći. Dok su prolazili pored recepcije, Damir je stao i ostavio vizit kartu upravniku.
“Sutra će doći moji advokati,” rekao je hladno. “Kupujem ovaj dom. Renoviraćemo ga od temelja. Nijedan starac više ovde neće biti gladan ni žedan. To će biti moj poklon učiteljici Amri.”
Kada su ušli u crnu limuzinu, Damir je izvadio onaj sendvič koji je doneo. Podelio ga je na pola.
“Pola meni, pola vama, učiteljice. Kao nekad.”
Amra je uzela sendvič drhtavom rukom, zagrizla ga i prvi put posle mnogo godina osetila ukus koji nije bio gorak – ukus ljubavi i zahvalnosti koja ne zaboravlja.