Hladna, plavičasta svjetlost pametnog telefona bila je jedino sunce koje je Marko vidio već mjesecima. Njegova soba, sa vječito spuštenim roletnama, smrdila je na ustajali vazduh, prazne kese od čipsa i neopranu odjeću. Sa dvadeset i dvije godine, njegovo tijelo je izgledalo kao da pripada starcu. Koža mu je bila blijeda kao vosak, kičma iskrivljena od neprestanog ležanja u istom položaju, a oči krvave i upale od neprekidnog buljenja u ekran. Za njega, stvarni svijet više nije postojao. Živio je od sekunde do sekunde, vrteći beskonačne, besmislene kratke snimke na društvenim mrežama, potpuno nesposoban da održi pažnju na bilo čemu duže od pet sekundi.
Vrata njegove sobe su se tiho otvorila, propuštajući traku dnevne svjetlosti koja je Marka natjerala da nervozno zažmiri. Na pragu je stajao njegov djed Ilija. Starac od skoro osamdeset godina, koji je cijeli svoj radni vijek proveo u rudniku da bi sagradio tu kuću, stajao je pogrbljen, drhtavih ruku držeći poslužavnik. Na njemu je bio tanjir vrele, domaće pileće supe i komad hljeba.
„Marko, sine…“ počeo je Ilija, a glas mu je pucao od umora i tuge dok je gledao u svog unuka. „Evo, donio ti je djed da pojedeš nešto na kašiku. Sasušio si se, dijete drago. Daj, otvori taj prozor, udahni malo zraka. Ne možeš tako živjeti, sahranićeš se u tom mraku. Ljudi tvojih godina rade, žene se, žive… a ti ni sa mnom ne umiješ više progovoriti.“
Marko nije ni podigao pogled. Prst mu je automatski klizio po ekranu. „Spusti to tu na sto i zatvori vrata, djede. Smaraš me, prekinuo si mi video. Šta će mi stvarni svijet kad ovdje imam sve? Izađi.“
Ilija je teško uzdahnuo, praveći korak prema starom radnom stolu. Ali, taj korak nikada nije završio.
Iznenada, starčevo lice je poprimilo pepeljastu boju. Oči su mu se stravično raširile u šoku. Poslužavnik mu je ispao iz ruku, uz glasan tresak razbijajući se o pod. Vrela supa se razlila po prljavom tepihu, a Ilija se srušio na koljena, grčevito hvatajući svoju staru, iznošenu košulju u predjelu srca. Zrak mu je zastao u grlu, a iz usta mu se oteo jeziv, hrapav jauk.
„Sine…“ krkljao je starac, pružajući drhtavu ruku prema Marku. „Zovi… zovi hitnu… srce mi puca…“
Tresak je trgnuo Marka. Sjeo je na krevet, konačno sklanjajući pogled sa aplikacije. Gledao je u djeda koji se u agoniji previjao na podu njegove sobe. Ali, u Markovom mozgu, potpuno sprženom i uništenom mjesecima zavisnosti o dopaminu i šokantnim sadržajima na internetu, stvarni ljudski instinkt za pomoć je bio potpuno mrtav. On više nije znao kako da reaguje kao ljudsko biće. Nije znao ni koji broj da okrene, ni kako da pruži prvu pomoć.
Umjesto da baci telefon, skoči sa kreveta i pritekne djedu u pomoć, Markova ruka je uradila ono na šta je jedino bila naviknuta. Njegovi prsti su mahinalno prešli preko ekrana, izašli iz aplikacije i otvorili kameru.
Pritisnuo je crveno dugme za snimanje i uperio objektiv pravo u lice svog djeda koji se borio za posljednji udah, snimajući njegovu smrtnu agoniju kao da je to samo još jedan bizaran video za društvene mreže…
Kroz sočivo telefona, Marko je gledao kako se njegov djed grči na prljavom tepihu, među prolivenom supom i razbijenom keramikom. Zrak u zagušljivoj sobi bio je težak, ispunjen starčevim hroptanjem. Marko nije pomjerao ruku. Njegov um, potpuno anesteziran hiljadama sati provedenih gledajući šokantne snimke tuđih nesreća na internetu, više nije razlikovao stvarni život od virtuelne zabave. Za njega, djedova agonija bila je samo još jedan video na ekranu.
Ilija je podigao pogled. Njegove stare, vodnjikave oči, pune popucalih kapilara od bola, srele su se sa hladnim, crnim objektivom kamere umjesto sa očima svog unuka. U tom jednom, beskrajnom trenutku, srce starog rudara, koje je izdržalo decenije teškog rada i odricanja, slomilo se na komade. Nije ga ubio infarkt. Ubila ga je spoznaja u kakvog se monstruma pretvorila njegova rođena krv.
Starac je spustio drhtavu ruku sa svojih grudi. Više nije tražio pomoć. Shvatio je da u toj sobi nema čovjeka koji bi mu je pružio. Posljednjim atomima snage, Ilija je okrenuo glavu prema Marku, gledajući pravo u onaj prokleti telefon.
„Nisam ja umro od srca, sine…“ prokrkljao je Ilija, a iz ugla usana mu je kliznula kap krvi. „Ja sam umro od tuge… gledajući… u šta si se pretvorio…“
Njegove oči su se ugasile, a staračka glava je uz tupi udarac pala na mokri tepih. Posljednji izdah napustio je njegova pluća, ostavljajući za sobom jezivu, grobnu tišinu u sobi.
Marko je stajao nepomično još nekoliko sekundi, i dalje držeći pritisnuto crveno dugme za snimanje. A onda, kao da ga je udario voz, stvarni svijet je probio virtuelnu opnu. Tišina je odjednom postala preglasna. Djedove grudi se više nisu pomjerale. Nije bilo muzike u pozadini, nije bilo lajkova, nije bilo komentara. Samo smrt. Prava, hladna, neopoziva smrt.
Telefon mu je iskliznuo iz znojavih dlanova i pao pored djedove beživotne ruke. Ekran je pukao.
„Djede…?“ prošaputao je Marko, a glas mu je prvi put nakon mjeseci zvučao ljudski, ispunjen stravičnom panikom.
Srušio se na koljena u prolivenu supu. Zgrabio je starca za ramena i počeo divljački da ga trese. „Djede! Ustani! Šta je ovo?! Zvaću hitnu, evo sad ću, samo otvori oči!“ urlao je mladić, suzama kvaseći djedovo blijedo lice.
Ali bilo je prekasno. Ilija je bio mrtav.
Marko je pao na pod pored njega, vrišteći iz petnih žila, kidajući sopstvenu kosu i udarajući glavom o pod. Shvatio je. Shvatio je da ga je ekran pretvorio u nesposobnog invalida, u zombija koji je mirno snimao kako mu umire jedina osoba na svijetu koja ga je voljela i hranila. Taj snimak na razbijenom telefonu ostaće zauvijek jedini dokaz njegove sramote – dokaz da je virtuelni svijet ugasio ljudskost u njemu, i da je za to platio najvišu i najkrvaviju cijenu koju će njegova duša nositi u pakao.