Dvorište je izgledalo isto kao i prije trideset godina, samo tiše. Stara kruška je još stajala uz ogradu, a betonska staza bila je ispucala na istim mjestima. Milan je stajao naslonjen na zid kuće i pušio, gledajući prema kapiji. Znao je da će doći. Samo nije znao hoće li iko doći kao porodica.
Sanja je prva ušla u dvorište. Nije izlazila iz auta odmah. Sjedila je nekoliko sekundi, kao da se priprema. Kad je konačno izašla, pogled joj je na trenutak pao na kuću, pa brzo skrenuo. „Dugo se nismo vidjeli“, rekla je, ali glas joj nije zvučao kao pozdrav.
Nenad je stigao posljednji, s torbom u ruci i stranim naglaskom u glasu. „Hajde da završimo ovo“, rekao je gotovo odmah. Nije pitao kako su. Nije pogledao oko sebe. Kao da mu je bilo važno da ništa ne osjeti.
Ušli su u kuću u tišini. Miris stare vlage i drveta dočekao ih je na pragu. Na zidu je još stajala majčina slika. Milan ju je pogledao duže nego ostali. Ovdje je ostao. On je ostao da gleda kako kuća stari zajedno s njom.
„Da se dogovorimo“, počeo je Nenad. „Papiri su jasni. Kuća se dijeli na tri dijela.“
Milan se nasmijao kratko, bez radosti. „Papiri, jel’? A ko je ovdje bio kad je krov prokišnjavao?“
Sanja je stajala između njih, stežući torbu. „Nemojte sad“, rekla je. „Nismo došli da se svađamo.“ Ali riječi su već bile izgovorene, i nijedna nije mogla da se vrati.
Glasovi su postajali sve glasniji. Stare zamjerke su izlazile jedna po jedna — ko je otišao, ko je ostao, ko je slao novac, a ko samo riječi. Kuća je slušala sve to ćutke, kao da pamti svaku rečenicu.
U jednom trenutku, Milan je izašao napolje. Sjeo je na stari betonski prag i spustio glavu u ruke. Dvorište je bilo nijemo. Bez dječje graje, bez majčinog glasa koji ih je nekad dozivao na ručak.
Nisu se svađali samo oko zidova.
Svađali su se oko godina koje se ne mogu podijeliti.
I oko doma koji je nestao onog dana kad su prestali biti zajedno.
Rasprava je splasnula tek kad su svi ostali bez riječi. Nenad je sjedio za stolom, gledajući u papire koje više niko nije dirao. Sanja je stajala pored prozora i posmatrala dvorište, kao da traži izlaz koji nije postojao. Milan se vratio unutra bez riječi, sjeo na stolicu na kojoj je nekada sjedila majka.
„Sjećaš li se kad je ovdje stajao stari ormar?“ upitao je Milan tiho, više sebe nego njih. Niko nije odgovorio. Sjećanja su bila tu, ali nisu bila ista. Svako ih je nosio drugačije, kao teret koji ne možeš podijeliti.
Nenad je ustao prvi. „Ja idem“, rekao je kratko. „Ako treba, javite.“ Glas mu je bio ravan, ali ruke su mu drhtale dok je skupljao torbu. Nije pogledao nikoga u oči. Sanja je htjela nešto reći, ali je ostala nijema.
Kad je kapija zaškrgutala iza njega, dvorište je ponovo utihnulo. Sanja je prišla Milanu. „Nisam znala kako drugačije“, rekla je. Milan je klimnuo glavom. „Niko od nas nije znao.“
Otišla je ubrzo nakon toga. Auto se udaljio niz put, ostavljajući tragove na prašini. Milan je ostao sam. Ušao je u kuću i sjeo na pod, naslonjen na zid. Pogled mu je pao na pukotinu u zidu koju je majka nekad krila slikom.
Te večeri nije upalio svjetlo. Sjedio je u mraku, slušajući tišinu koja je nekad bila puna glasova. Kuća je ostala. Ali porodica nije.
Sutradan je skinuo tablu s kapije.
Nije znao kome kuća pripada.
Ali je znao da je više nikada neće nazivati domom.