Zima je te godine došla tiho, bez snijega, ali s hladnoćom koja se zadržavala u kostima. Hasan je ustajao prije svitanja, navlačio tanki džemper i izlazio napolje dok je Amina još spavala. U dvorištu bi zastao na trenutak, duboko udahnuo i pogledao prema kući, kao da se oprašta svaki put kad zatvori vrata.
Radio je gdje god je mogao — nosio vreće, cijepao drva, pomagao komšijama. Ruke su mu bile ispucale, leđa savijena, ali se nije žalio. U glavi mu je bila samo jedna misao: škola počinje, a Amina nema toplu jaknu. Njena stara je bila kratka, rukavi pohabani, a dugmad jedva držala.
Jednog popodneva je otvorio ormar i izvadio svoju staru radničku jaknu. Nosio ju je godinama. Bila je teška, izblijedjela, ali topla. Pomilovao je rukav, kao da se oprašta od starog prijatelja. Nije rekao ništa, samo ju je prebacio preko ruke i izašao iz kuće.
Amina je tog dana došla iz škole radosna. Na krevetu ju je čekala nova jakna. Tamna, debela, mirisala je na radnju i nešto novo, nešto što nije pripadalo njihovoj kući. „Babo, vidi!“ povikala je, oblačeći je i okrećući se pred ogledalom.
Hasan se nasmiješio. Onim tihim osmijehom koji se daje kad ne želiš da te iko pita kako si. „Lijepo ti stoji“, rekao je i okrenuo se da sakrije ruke u džepove džempera.
Narednih dana, Amina je s radošću izlazila napolje. Jakna ju je grijala, a ona se osjećala isto kao druga djeca. Nije primjećivala da Hasan izlazi bez jakne. Da se zadržava kraće vani. Da se noću budi i kašlje.
Jedne večeri, dok je slagala stvari za školu, Amina je otvorila ormar. Očeva jakna nije bila tamo. Prvo je pomislila da ju je stavio negdje drugdje. Sutradan je ponovo pogledala. Pa opet.
„Babo, gdje ti je jakna?“ pitala je tiho.
Hasan je slegnuo ramenima. „Stara bila. Nije mi više trebala.“
Amina je klimnula glavom, ali u stomaku joj se javio osjećaj koji nije znala imenovati.
Nije još shvatala da se te zime grijala nečim što je njen otac platio hladnoćom.
Hladnoća je postajala sve oštrija kako su dani prolazili. Hasan je ujutro izlazio ranije nego prije, kao da pokušava pobjeći od zime prije nego što ga sustigne. Tanki džemper više nije pomagao. Na rukama su mu se pojavljivale sitne pukotine, a prsti su mu često bili utrnuli dok je radio.
Amina je jedne večeri primijetila da se babo zadržava duže pored peći. Sjedeći, s rukama ispruženim prema slaboj vatri, izgledao je manji nego inače. Nije se žalio, ali je tišina govorila umjesto njega. Amina je stajala na vratima i gledala ga, prvi put svjesna da nešto nije u redu.
Te noći nije mogla zaspati. Nova jakna visila je na stolici pored kreveta. Ustala je, prišla joj i prislonila lice uz rukav. Bila je topla. Previše topla za nekoga ko zna kako izgleda hladna kuća bez dovoljno drva.
Sljedećeg dana, dok je čistila dvorište, pronašla je nešto iza šupe. Presavijena, u staroj kesi, stajala je očeva radnička jakna. Prepoznala ju je odmah. Bila je njegova. I više nije bila tu samo privremeno. Neko ju je zauvijek sklonio iz njihovog života.
Kad je Hasan ušao u kuću, Amina ga je čekala. U rukama je držala jaknu. Nije plakala. Samo ga je gledala. Hasan je zastao, pogled mu je pao na tkaninu, pa na nju. Nije rekao ništa. Nije morao.
„Babo… zašto?“ pitala je tiho.
Hasan je sjeo, umoran. „Ti ne smiješ biti hladna“, rekao je jednostavno. „Djeca ne trebaju znati kako to boli.“
Amina je prišla i zagrlila ga. Jaknu je ostavila pored peći. Te večeri je sjela bliže vatri i gurnula je prema njemu. „Hajde, babo“, rekla je. „Možemo se grijati zajedno.“
Te zime, Hasan je i dalje drhtao.
Ali više ne sam.
A Amina je naučila da se neke jakne ne nose — nego se naslijede kao tiha, teška ljubav.