Katarina je nervozno proveravala sat dok je ulazila u majčinu kuću. Kasnila je već deset minuta, a imala je još obaveza tog dana. Pregledi, sastanci, pozivi. Sve joj je bilo u glavi osim činjenice da je došla po majku, jer više nije mogla sama kod lekara.
Danica je sedela na ivici kreveta, obučena do pola. Plava bluza joj je visila sa ramena, pažljivo ispeglana, kao da je u pitanju nešto važno. Katarina je uzdahnula, pokušavajući da sakrije nestrpljenje. „Hajde, mama, zakasnićemo“, rekla je, već pružajući ruke ka dugmadima.
Majčine ruke su bile spore. Prsti slabi, pomalo nesigurni. Dugmad su joj stalno izmicala. Katarina je preuzela posao, brzo, rutinski, kao da zakopčava kaput detetu. U tom trenutku primetila je da je bluza stara, ali savršeno čista. I nekako — svečana.
„Mogla si nešto jednostavnije“, promrmljala je Katarina. „Ovo je samo pregled.“
Danica se blago osmehnula. „Znam“, rekla je tiho. „Ali ovo mi je draga bluza.“
Dok je pokušavala da zakopča poslednje dugme, Katarina je osetila otpor. Tkanina se zategla, a dugme nikako nije htelo da uđe u rupicu. Majka je spustila ruke, kao da se predaje. „Nije važno“, rekla je, „možemo i ovako.“
Ali Katarina nije odustajala. To jedno dugme je odjednom postalo prepreka većom nego što je imala strpljenja da podnese. Ruke su joj bile brze, ali misli razbacane. Nije primetila kako majka gleda u pod, niti kako joj se osmeh polako gasi.
U ogledalu iznad ormara, Katarina je na trenutak videla njihov odraz. Sebe — uspravnu, sređenu, spremnu da ide dalje. Majku — sitniju nego ranije, blago povijenu, kao da pokušava da zauzme manje mesta u sopstvenoj sobi. Nešto ju je kratko steglo u grudima, ali je osećaj brzo potisnula.
„Hajde“, rekla je oštrije nego što je htela. „Ne možemo ovde stajati ceo dan.“
Danica je samo klimnula glavom i dohvatila torbu. U očima joj je bilo nešto što Katarina nije umela da prepozna — možda razočaranje, možda samo umor.
Dok su izlazile iz kuće, Katarina nije znala da ta bluza nije bila obično parče odeće.
Nije znala da ju je majka čuvala godinama.
I da je poslednje dugme uvek čekalo dan kada neće biti žurbe.
Pregled je prošao brzo, brže nego što je Katarina očekivala. Doktor je govorio smireno, ali Danica je ćutala, gledajući u pod, kao da već zna šta će čuti. Katarina je klimala glavom, zapisivala u telefon, mislima već preračunavala sledeće obaveze. Nije primetila kako majčine ruke drhte dok stežu torbu u krilu.
Na putu kući, u autu, vladala je tišina. Radio je svirao nešto tiho, gotovo neprimetno. Katarina je vozila brzo, fokusirana na saobraćaj. Danica je gledala kroz prozor, kuće koje prolaze, ljude koje nikada više neće sresti. U jednom trenutku je spustila ruku na bluzu i lagano prešla prstima preko dugmadi, kao da proverava da li su još tu.
Kod kuće je Katarina pomogla majci da se skine. Kada je otkopčavala dugmad, primetila je da su neka od njih ponovo teško prolazila kroz rupice. „Ova bluza ti je mala“, rekla je, više sebi nego njoj. Danica se blago nasmešila. „Nekada mi je bila taman.“
Kasnije tog dana, dok je Katarina spremala čaj u kuhinji, otvorila je ormar tražeći topliji džemper. Iza ostale odeće, uredno poređene, stajale su još dve iste plave bluze. Iste boje. Istog kroja. Pažljivo složene, kao da čekaju svoj red.
Zastala je. Uzela jednu u ruke. Bila je nova. Neobučena. Na etiketi je još stajala cena. U tom trenutku Danica je ušla u kuhinju, oslanjajući se na zid. „Kupovala sam ih kad god bih negde videla sličnu“, rekla je tiho. „Mislila sam… kad dođeš, da obučem lepu.“
Katarina nije znala šta da kaže. U grlu joj se stvorila knedla koju nije mogla da proguta. Sve one žurbe, svi pogledi na sat, sva nestrpljenja — odjednom su se srušila u jednoj rečenici. Shvatila je da ta bluza nikada nije bila za doktora. Bila je za nju.
Te večeri Katarina je ostala duže nego inače. Nije gledala na sat. Sedela je pored majke, zakopčavajući i otkopčavajući dugmad polako, jedno po jedno.
Prvi put bez žurbe.
I prvi put svesna da neka dugmad, kad se jednom ne zakopčaju na vreme — zauvek ostanu otvorena.