Zovem se Kenan i danas sam jedan od najcjenjenijih hirurga u Sarajevu. Imam sve što se novcem može kupiti – stan u centru, vikendicu na planini i ugled u društvu. Ali, nemam ono najvažnije. Nemam miran san. Izgubio sam ga one noći kada sam prodao dušu za lažni prestiž.
Moj babo Ibro bio je običan radnik, bauštelac. Cijeli život je proveo na skelama, miješajući malter i noseći cement na onim svojim širokim leđima. Njegove ruke su bile tvrde kao kamen, ispucale od hladnoće i pune žuljeva koji nikad nisu prolazili. Sjećam se da me kao dijete nije smio pomaziti po licu da me ne ogrebe. Ali te grube ruke su bile najnježnije na svijetu. Odricao se svega da bih ja studirao medicinu. Nosio je iste cipele pet godina da bih ja imao knjige. Govorio je: “Uči, sine, da ne moraš kao tvoj babo kičmu lomiti.”
Ja sam učio, završio fakultet, specijalizirao. Kako sam se penjao na ljestvici uspjeha, tako sam se stidio svog porijekla. Počeo sam da izmišljam priče pred kolegama. Govorio sam da mi je otac “u građevinskom biznisu”, prešućujući da je on taj koji nosi cigle, a ne onaj koji potpisuje ugovore. Prestao sam ga zvati na večere. Bilo me je strah da će neznanjem ili izgledom osramotiti moju “gospodu”.
Prošle sedmice je bio vrhunac moje karijere. Dobio sam nagradu za ljekara godine. Svečana ceremonija je bila u najluksuznijem hotelu u gradu. Svi su bili tu – ministri, direktori, profesori. Ja u smokingu od hiljadu maraka, s čašom šampanjca u ruci, primao sam čestitke. Osjećao sam se kao kralj svijeta.
A onda su se velika staklena vrata sale otvorila. Nastao je muk. Na ulazu je stajao on. Moj babo Ibro. Došao je direktno s posla. Na njemu je bilo staro radno odijelo, sivo od prašine i cementa. Čizme su mu bile blatnjave. U rukama je gužvao svoju staru kapu, tražeći me pogledom u toj blještavoj gomili. Lice mu je bilo umorno, ali oči su mu sijale od ponosa. Htio je samo da vidi svog sina, svog Kenana, kako prima tu veliku nagradu.
Kolege su počele da se zgledaju. Neko se nasmijao. Osjetio sam miris skupih parfema oko sebe i pomislio kako će taj miris maltera i znoja sve upropastiti. Umjesto da potrčim, da ga zagrlim, da kažem svima: “Ovo je čovjek koji me stvorio”, mene je preplavio stid. Vreo, užasan stid. Prišao mi je kolega načelnik i tiho pitao: “Kenane, ko je ovaj skitnica? Je li ovo neka greška?”
U tom trenutku, ja sam umro kao čovjek. Pogledao sam u oca, koji mi je mahnuo onom žuljevitom rukom, i okrenuo glavu. Pozvao sam šefa obezbjeđenja. “Molim vas,” rekao sam hladno, glasom koji nije bio moj. “Izvedite ovog čovjeka. Nije prikladno obučen. Kvari ugled skupa.”
Babo je vidio šta radim. Vidio je kako pokazujem prstom na njega. Osmijeh mu je nestao s lica. Nije se opirao kad su mu momci iz obezbjeđenja prišli. Samo me je pogledao. Taj pogled… u njemu nije bilo ljutnje. Bila je samo tuga. Beskrajna tuga oca kojeg se rođeno dijete odreklo. Spustio je glavu i izašao tiho, ostavljajući za sobom blatnjave tragove na skupom tepihu.
Proslava je trajala do kasno u noć, ali ja više nisam bio tamo duhom. Onaj pogled mog babe me je proganjao dok sam pio najskuplji viski. Svi su mi čestitali, tapšali me po ramenu, a ja sam se osjećao prljavije od onih njegovih čizama. Došao sam kući pred zoru. Ispred vrata mog luksuznog stana stajala je jedna obična, najlonska kesa. Srce mi je preskočilo. Znao sam.
Unio sam kesu unutra i istresao sadržaj na stakleni sto. Iz nje je ispaolo ono njegovo radno odijelo. Ono isto sivo, prašnjavo odijelo zbog kojeg sam ga se postidio. Mirisalo je na malter, na duhan i na znoj. Mirisalo je na moje djetinjstvo. Pored odijela, bio je komad papira istrgnut iz vreće za cement. Na njemu je pisalo, krupnim, nepravilnim slovima:
“Sine moj Kenane, Halali mi što sam te osramotio pred gospodom. Nije babo htio. Samo sam htio da te vidim s onom nagradom, da mi se srce napuni prije nego umrem. Nisam stigao da se presvučem, žurio sam s posla da ne zakasnim. A i da sam stigao, sine, nisam imao šta drugo da obučem. Sjećaš li se onog odijela što si rekao da ti treba za dodjelu? Onog od hiljadu maraka? Babo je prodao onu našu livadu kraj rijeke, zadnje što sam imao od dede, da bi tebi poslao pare za to odijelo. Meni je ostalo samo ovo radno. Ali neka, sine. Ti si lijep. Ti si babin ponos. Ovo odijelo ti ostavljam, meni više neće trebati. Ruke me više ne služe, a srce me je noćas izdalo kad si okrenuo glavu. Vraćam se u selo. Budi mi dobar i nemoj nikad zaboraviti ko ti je hljeb u ruke dao. Voli te babo.”
Čitao sam to pismo i osjećao kako mi se grudi cijepaju. Pao sam na koljena, tu u svom skupom stanu, grleći ono prljavo, smrdljivo radno odijelo. Jecao sam kao dijete. “Babo! Babo, oprosti mi!” vikao sam u prazninu.
Odjurio sam do auta, vozio kao ludak prema selu, ne mareći za ograničenja. Htio sam da ga stignem, da ga molim za oprost, da mu operem noge ako treba. Ali kad sam stigao pred našu staru kuću, zatekao sam komšije u avliji. Tišina je bila glasnija od bilo kakve buke. Komšija Meho mi je prišao, skinuo kapu i tiho rekao: “Zakasnio si, doktore. Ibro je jutros preselio. Srce. Našli smo ga kako sjedi na pragu i drži tvoju sliku.”
Danas, moja nagrada za ljekara godine stoji u podrumu, skuplja prašinu. A u mojoj ordinaciji, na zidu, u staklenom ramu, stoji ono sivo, prljavo radno odijelo. Kad me pacijenti pitaju čije je, ja im s ponosom kažem: “To je uniforma mog oca. Najvećeg gospodina kojeg sam ikada poznavao. On je gradio kuće, ali je srušio sebe da bih ja postao čovjek. A ja sam to shvatio prekasno.”