Sarajevo je bilo okovano ledom. Minus petnaest stepeni, ona suha zima kad ti se dah ledi u grlu. Amer je sjedio u svom starom taksiju na štandu kod Vijećnice, trljajući ruke da se zagrije. Grijanje u autu mu je radilo slabo, a goriva je bilo taman do kraja smjene. Bio je nervozan. Žena mu je jutros plakala jer im je stigla opomena za struju, a on u džepu nije imao ni za kutiju cigara, a kamoli za dugove. Čekao je mušteriju kao ozeblo sunce, ali grad je bio pust.
Preko puta ulice, na improvizovanoj tezgi od kartona, stajala je nena Šemsa. Bila je to sitna žena, umotana u debeli, izblijedjeli kaput i sa vunenom šamijom preko glave. Prodavala je pletene priglavke i čarape. Stajala je tu satima, cupkajući u mjestu, dok su joj se ruke, crvene i ispucale od hladnoće, tresle. Niko nije stajao. Ljudi su žurili, gledali u telefone, bježali u tople kafiće. Nena je bila nevidljiva.
Amer ju je gledao već pola sata. Vidio je kako briše nos maramicom, kako joj suze idu od vjetra. Srce ga je bolilo. Sjetio se svoje majke rahmetli, koja je isto tako plela da bi njega prehranila. “Ma nek ide sve dovraga,” promrmljao je Amer. “Ako ću propasti za dvadeset maraka, nek propadnem.” Upalio je auto, napravio polukružno i stao tačno ispred nene.
Izašao je. Vjetar ga je odmah ošamario. “Esselamu alejkum, majka,” rekao je glasno. “Pošto su ti te čarape? Daj mi dva para, one najdeblje.” Nena se trgnula. Pogledala ga je onim svojim plavim, vodenastim očima. Nije mogla da vjeruje. “Alejkumu selam, sine… deset maraka su… ali puno je to, evo daću ti za pet, samo da idem kući, hladno je…” Amer je izvadio zgužvanu novčanicu od dvadeset maraka – sve što je imao od pazara tog dana. “Evo, majka. Zadrži kusur. I pakuj se. Ulazi u auto, vozim te kući. Neću da te nosim na duši da se smrzneš ovdje.”
Šemsa se nećkala, govorila da joj je kuća “čak na Vratniku, visoko”, da je blatnjavo, da nema para za taksi. Amer nije htio da čuje. Uzeo joj je onaj karton, bacio ga u gepek i smjestio je na suvozačevo mjesto. Odvrnuo je grijanje na najjače. Dok su se peli uz strme, zaleđene ulice Vratnika, nena je šutjela i brisala suze. “Sine,” rekla je kad su stali ispred jedne nakrivljene, stare bosanske kuće. “Ti si me spasio danas. Ja nemam para da ti platim vožnju… ali imam nešto drugo.”
Izvadila je iz nedara jedan zamotuljak, umotan u bijelu, mirisnu krpu. “Ovo je meni od mog čovjeka ostalo. Knjiga stara. Meni više ne treba, oči me izdaju, ne vidim da čitam. Uzmi, sine. Nek ti se nađe. Možda ti donese nafaku kao što si ti meni donio toplotu.” Amer je htio da odbije, ali nena mu je gurnula zamotuljak u ruke i izašla iz auta prije nego što je uspio išta reći. Gledao je za njom kako nestaje iza drvene kapije. Nije ni slutio šta drži u rukama.
Amer je ušao u svoj stan na Alipašinom Polju težak kao olovo. Čim je otključao vrata, dočekala ga je tišina i miris prženih uštipaka – jeftine večere za kraj mjeseca. Njegova žena, Lejla, sjedila je za stolom i peglala veš. Podigla je pogled pun nade. “Ima li šta, Amere? Zvali su iz elektrodistribucije, kažu sutra sijeku ako ne uplatimo bar sto maraka.”
Amer je spustio one debele vunene čarape na sto i onaj zamotuljak u krpi. Sjeo je i pokrio lice rukama. “Nema, Lejla. Imao sam dvadeset maraka. I dao sam ih.” Lejla je spustila peglu. Oči su joj se raširile. “Dao? Kome si dao, crni Amere?! A mi nemamo hljeba da jedemo! Jesi li ti normalan?!” “Neni jednoj… smrzla se, Lejla. Nisam mogao da je gledam. Kupio sam čarape i odvezao je kući. Halali.”
Lejla je briznula u plač. “Halali? A ko će nama da halali dugove? Dobar si ti čovjek, Amere, ali od dobrote se ne živi!” Ljutito je dohvatila onaj zamotuljak sa stola. “I šta je ovo? Šta ti je dala? Kilo brašna? Zlato?” Grubo je odmotala bijelu krpu. Unutra je bila stara, baršunasta knjiga, požutjelih stranica. Bio je to stari Kur’an, korica izlizanih od dodira. “Knjiga…” rekla je Lejla tiho, razočarano. “Donio si nam knjigu.”
Amer je uzeo knjigu u ruke. Osjetio je da je nešto teža nego što bi trebala biti. Otvorio je korice. U tom trenutku, iz knjige nije ispao samo miris starog papira i bosiljka. Između prvih stranica, ispala je jedna koverta. A iz nje… Ameru su se zjenice raširile. Lejla je prestala da plače. Po stolu, preko one mušeme na kockice, rasule su se novčanice. Stotice. Pedesetice. Mnogo njih.
Amer je drhtavim rukama podigao jednu novčanicu. Prava je. Između stranica bio je zaglavljen i jedan papirić, ispisan drhtavim rukopisom: “Sine, ovo sam čuvala za svoju dženazu (sahranu). Ali ja nemam nikog svog da me ukopa, a doktori kažu da mi je ostalo još malo. Ti si prvi koji mi je stao, koji me je nazvao majkom i koji me nije gledao kao prosjaka. Meni pare na onom svijetu ne trebaju. Tebi trebaju na ovom. Neka ti je sretno i berićetno. Tvoja nena Šemsa.”
Amer je čitao pismo, a suze su mu kapale po novčanicama. Bilo je tu preko pet hiljada maraka. Dovoljno da vrate sve dugove, da registruju auto, da kupe drva, da žive kao ljudi. Lejla je pala na koljena pored njega, ljubeći mu ruke i onaj stari Kur’an. “Oprosti mi, Amere… oprosti mi što sam vikala. Ti si znao… tvoje srce je znalo.”
Sutradan je Amer otišao ponovo na Vratnik, da vrati pare, da kaže da je to previše. Ali one nakrivljene kućice više nije bilo onakve kakvu je pamtio. Komšija mu je rekao da je nena Šemsa preselila na Ahiret te iste noći, u snu, s osmijehom na licu. Amer joj je podigao nišane (spomenik) od onih para, najljepše na mezarju. A ostatak novca? Ostatak je čuvao, i svaki put kad bi vidio nekoga da se smrzava na ulici, stao bi. Jer je znao – ne vozi on taksi, on vozi iskušenja koja mu Bog šalje.