Autoput Beograd-Niš bio je potopljen novembarskom kišom koja je lila kao iz kabla. Marko je sjedio visoko u kabini svog “Volva”, starog šlepera koji je bio njegova jedina kuća. Imao je pedeset godina, razvod iza sebe i hiljade kilometara ispred sebe. Brisači su mahnito radili, boreći se s bujicom, dok je radio svirao neku staru narodnu pjesmu o drumovima i tugi. Marko je volio tu samoću. Kabina je mirisala na duhan i jaku kafu, njegov jedini luksuz.
Ispred njega, sivi luksuzni džip sa zatamnjenim staklima vozio je sporo, paleći štop svjetla bez razloga. Marko je opsovao sebi u bradu: “Ajde, majstore, ili vozi ili se skloni!” Džip je usporio skoro do zaustavljanja u zaustavnoj traci, ali nije stao. Marko je vidio kako se suvozačev prozor spušta. Očekivao je da izbace opušak ili praznu flašu, kako to bahati vozači obično rade. Ali ono što je izletjelo kroz prozor nije bila flaša. Bila je to mala, čupava loptica. Nešto živo.
Džip je dao gas i nestao u spreju kiše, ostavljajući to malo stvorenje da se kotrlja po hladnom, mokrom asfaltu. Marko je osjetio udar bijesa kakav nije osjetio godinama. “Stoko jedna! Bezdušna stoko!” zaurlao je, udarajući volan. Nije razmišljao o rokovima, nije razmišljao o tome da je teško zaustaviti trideset tona čelika po kiši. Nagazio je kočnicu, upalio sva četiri žmigavca i popriječio kamion, blokirajući jednu traku. Sirene iza njega su počele da trube, ali Marko nije mario.
Iskočio je iz kabine u pljusak, bez jakne. Trčao je nazad po asfaltu. Tamo, sklupčano uz bankinu, drhtalo je štene, mješanac ne veći od cipele. Bilo je blatnjavo, mokro do kože i cvililo je onim zvukom koji para uši. Gledalo je u farove kamiona kao u čudovišta koja dolaze da ga dokrajče. Marko je kleknuo u baru, nježno podigao štene svojim velikim šakama i stavio ga pod majicu, uz toplo tijelo. “Gotovo je, mali. Neće tebe niko bacati. Ideš s čika Markom.”
U kabini, Marko ga je obrisao svojim peškirom, onim kojim briše ruke od ulja. Štene je i dalje drhtalo. Marko mu je dao pola svog sendviča sa salamom. Mališan je jeo halapljivo, a onda je podigao glavu. Te oči… te smeđe, tople oči bile su pune nečega što Marko rijetko viđa kod ljudi – čiste, bezuslovne zahvalnosti. “Zvaćeš se Srećko,” rekao je Marko, paleći motor. “Jer si imao sreće, a vala i ja s tobom.”
Prošle su tri godine. Srećko je porastao u velikog, pametnog psa koji je postao legenda na odmorištima. Spavao je na suvozačevom sjedištu, čuvao kamion kao zmaj i slušao Markove priče kad nikog drugog nije bilo. Postali su jedan tim. Čovjek i pas protiv kilometara. Ali te zime, na prevoju Čemerno, sreća im je okrenula leđa. Bila je noć, vijavica je zasipala put. Marko je vozio polako, ali led ispod snijega bio je podmukao. U jednoj krivini, prikolica je proklizala. Zanijela je kamion. Marko je motao kontru, ali fizika je bila jača. “Drži se, Srećko!” viknuo je Marko dok je svijet oko njih počeo da se okreće.
Kamion je probio zaštitnu ogradu i survao se u provaliju duboku trideset metara. Lomljava metala, pucanje stakla i zvuk drobljenja trajali su vječnost. A onda – mrak. I tišina. Samo zvuk vjetra koji je zavijao kroz slomljenu šoferšajbnu.
Marko se probudio uz oštar bol u nogama i miris dizela koji je gušio. Bilo je mračno, samo je slabo svetlo iz smrskane instrument table treperilo. Pokušao je da se pomeri, ali nije mogao. Noge su mu bile priklještene ispod zgužvanog lima kabine. Osetio je toplu tečnost na čelu – krv. Napolju je minus stezao, a prozor je bio razbijen. Znao je šta to znači. Ako ga ne nađu brzo, bela smrt će doći pre povreda. “Srećko?” pozvao je tiho, kašljući. Iz mraka, osetio je hrapav jezik na svom obrazu. Srećko je bio tu. Ugruvan, krvavog uva, ali živ. Cvilio je i lizao Markove rane, pokušavajući da ga zagreje svojim telom.
“Dobro je, mali… dobro je,” šaputao je Marko, gubeći snagu. Telefon mu je odleteo negde u mrak. Radio stanica je bila mrtva. Nije bilo nade. Marko je pogledao psa u oči. “Slušaj me,” rekao je Marko teškim glasom. “Moraš da ideš. Idi gore. Idi na put. Ovde ćemo umreti obojica. Idi, Srećko! Beži!” Pas ga je gledao zbunjeno, odbijajući da se pomeri. Marko je smogao snage i viknuo: “MARŠ! IDI GORE!” Srećko je ustuknuo. Pogledao je gazdu poslednji put, a onda se okrenuo prema strmini kojom su pali. Zario je kandže u zaleđenu zemlju i počeo da se penje.
Gore, na magistrali, vejavica je bila nemilosrdna. Retki automobili su prolazili, žureći da stignu kućama. Srećko je izašao na put, mokar, drhtav i krvav. Stao je na sredinu trake i lajao. Lajo je na kamione, na automobile. Ljudi su trubili, psovali “lutalicu” i zaobilazili ga. Niko nije hteo da stane. Mislili su da je besan ili opasan. Srećko je trčao za točkovima, rizikujući da ga zgaze, ali niko nije razumeo njegov jezik.
Prošla su dva sata. Marko je u olupini polako padao u nesvest. A onda, magistralom je naišla policijska patrola. Mladi policajac Janko je vozio polako zbog leda. Odjednom, u farovima je ugledao velikog psa koji nije hteo da se skloni. Pas je stajao na sred puta, ukočen, i gledao pravo u njih. “Vidi ovu budalu, zgazićemo ga,” rekao je Janko i pritisnuo sirenu. Ali Srećko se nije pomerio. Počeo je da skače na haubu policijskog auta, grebući šapama po limu i urlajući.
“Ovaj je lud!” rekao je drugi policajac i izašao napolje s pendrekom da ga otera. Srećko se povukao par koraka, zalajao prema njima, a onda potrčao prema ivici provalije. Stao je tamo i pogledao ih. Kad su policajci krenuli nazad u auto, on se vratio i ponovo im blokirao put. Režao je, pa trčao ka provaliji. I opet. I opet. “Čekaj malo…” rekao je Janko. “Ne napada nas. Nešto nam pokazuje.”
Prišli su ivici provalije gde je pas stajao i cvileo. Uperili su baterijske lampe dole. Kroz gusti sneg i granje, duboko u dnu, videli su slabi odsjaj mačijeg oka sa kamiona. I tragove lomljave. “Ima nekoga dole! Zovi vatrogasce! Odmah!” viknuo je Janko.
Spasiocima je trebalo tri sata da izvuku Marka. Sve vreme, Srećko je sedeo na vrhu stene, na vetrometini, i nije se pomerio dok nisu izneli nosila. Kada su Marka ubacili u sanitet, pustili su i psa da uđe. Marko je preživeo. Izgubio je dva prsta na nozi, ali je sačuvao glavu. Kada se probudio u bolnici, sestra mu je rekla: “Imaš posetu. Ne puštamo inače, ali ovaj tvoj spasilac je pretio da će nam razvaliti vrata.” Srećko je ležao ispod njegovog kreveta. Onaj isti pas kojeg su izbacili kao smeće, vratio je dug. Spasio je čoveka koji je jedini stao kad niko drugi nije hteo.