U malom, zagušljivom stanu na periferiji grada, vazduh je bio težak od duvanskog dima i nervoze. Roletne su bile spuštene, iako je napolju bilo podne. Milan je hodao gore-dole po dnevnoj sobi kao zarobljena zver. Imao je trideset godina, bio je nezaposlen i, što je najgore, bio je dužan. Telefon mu je vibrirao u džepu svakih pet minuta – poruke od ljudi kojima se ne duguje. Trebao mu je novac. Odmah.
Njegov pogled je bio fiksiran na vrata kuhinje. Tamo je bila njegova majka, Stanka. Tiha, sitna žena koja je ceo život provela radeći kao krojačica, a sada je živela od mizerne penzije. Milan je znao da je poštar bio juče. Znao je da je doneso onih dvesta evra “crkavice”. Računao je na te pare. Već ih je u glavi potrošio da vrati dug i kupi tiket u kladionici, ubeđen da će se “vaditi”.
Ušao je u kuhinju naglo, bez kucanja. Stanka je stajala pored šporeta, mešajući nešto u staroj, oštećenoj šerpi. Bila je okrenuta leđima, pogrbljena, u onoj istoj kućnoj haljini koju nosi već deset godina. Mirisalo je na zapršku, ali nekako slabo, vodenasto. Milan nije mario za ručak. “Gde su pare?” pitao je s vrata, glasom koji nije trpeo pogovor. Stanka se trgla. Kašika joj je zazvečala o ivicu šerpe. Polako se okrenula. Lice joj je bilo sivo, upalo, a oči su joj bile nekako mutne, bez sjaja.
“Sine…” počela je tiho, glasa koji je podrhtavao. “Nema para. Otišlo je.” Milan je frknuo kroz nos, cinično se nasmejavši. “Kako bre nema? Juče je bio prvi. Nemoj meni te priče! Znam da si primila. Daj mi pedeset evra, treba mi hitno. Vratiću ti čim… čim mi prođe tiket.” Stanka je spustila pogled na svoje papuče. Ruke su joj čvrsto stezale kuhinjsku krpu. “Platila sam struju, sine. Došla je opomena pred isključenje. I lekove sam uzela, one za srce. I ostalo je samo… samo za hleb.”
Milanu je krv udarila u glavu. Nije joj verovao. Uvek je mislio da ona ima neki “štek”, neku slamaricu gde krije pare od njega, da ga muči. “Lažeš!” viknuo je, prišavši joj na korak. Unela mu se u lice. “Uvek lažeš da nemaš! A kad ti dođu one tvoje babe na kafu, onda ima za kafu i ratluk, a?! Za rođenog sina nemaš?!” Stanka je ustuknula, pritisnuvši se leđima uz hladne pločice. “Nema kave, Milane… niko mi ne dolazi. Sama sam. Kunem ti se, sine, nemam ni dinara više.”
Bes je u Milanu proključao. Dugovi su mu disali za vratom, a ona ga “laže u oči”. Uhvatio ju je za ramena. Nije hteo da je udari, ali ju je prodrmao. Grubo. Snažno. “Gde si sakrila?! Govori!” drao se, tresući njeno slabašno telo kao da je lutka od krpa. “Hoćeš da mi dođu na vrata?! Hoćeš da me ubiju?!” Stanka nije pustila ni glas. Samo je gledala u njega tim velikim, tužnim očima. Nije se opirala. Nije imala snage da se opire.
Odgurnuo ju je od sebe u frustraciji. “Skloni mi se s očiju! Idem da prekopam sobu, naći ću ih ja!” Stanka je posrnula. Njene noge su jednostavno otkazale. Nije pala od jačine njegovog odgurivanja, već kao da se u njoj ugasilo svetlo. Srušila se na pod kuhinje, tiho, bez krika. Glava joj je klonula, a ruka je ostala ispružena prema šporetu na kojem je krčkao ručak.
Milan je zastao na vratima sobe. Čuo je tup udarac. Okrenuo se. “Daj, ne foliraj se!” rekao je nervozno. “Ustaj! Nećeš me tim glumatanjem prevariti!” Ali Stanka se nije pomerala. Ležala je neprirodno mirno na hladnom linoleumu. Milanu je srce preskočilo. Prišao je, malo sporije. “Mama?” Nije bilo odgovora. Njeno lice je bilo bledo kao kreč.
U tom trenutku, dok je Milan stajao iznad onesvešćene majke, ne znajući da li da zove pomoć ili da beži, poklopac na šerpi se pomerio od ključanja. Para je izašla napolje. Milan je mahinalno pogledao u šerpu, očekujući pasulj ili paprikaš, ono što je tražio da mu spremi. Ali u šerpi nije bilo mesa. Nije bilo ni povrća. U vreloj vodi kuvala su se samo dva krompira. Ništa više. Samo voda i dva krompira.
Sirena hitne pomoći zavijala je kroz gužvu, ali Milan je čuo samo svoje srce kako lupa u grlu. Sjedio je na onoj uskoj, neudobnoj klupi u vozilu, držeći majčinu ruku koja je bila hladna i laka kao pero. Tehničari su joj stavljali masku s kisikom, mrmljajući medicinske šifre koje on nije razumio. Gledao je u njeno lice, sivo i upalo, i prvi put nakon mnogo godina, zaista ju je vidio. Vidio je koliko su joj obrazi upali, koliko joj je koža prozirna, kako joj se kosti na zglobu ocrtavaju pod kožom. Nije to bila samo starost. To je bilo nešto drugo, nešto strašnije što je on, u svojoj sebičnosti, ignorisao.
U bolnici “Sveti Sava”, Milan je ostao u hodniku. Miris joda, klora i jeftinog sredstva za čišćenje podova uvlačio mu se u nosnice i stvarao mučninu. Hodao je gore-dolje, nervozno lomeći prste. Prošlo je sat vremena. Svaki put kad bi se vrata ordinacije otvorila, on bi skočio, ali sestre su samo prolazile, noseći boce infuzije i kartone. Milan je razmišljao o onom šporetu. O onoj vodi i dva krompira. Zašto nije bilo mesa? Zašto nije bilo ulja? Pitanja su mu se rojila u glavi, a odgovor je lebdio tu negdje, previše bolan da bi ga prihvatio.
Konačno, teška metalna vrata su se otvorila i izašao je doktor Petrović, stariji čovjek sijede brade i strogog pogleda. Skinuo je naočale i počeo da ih briše o mantil, ne gledajući Milana u oči. To je bio loš znak. Milan je prišao, noge su mu bile kao od olova. “Doktore… kako je? Je li srce? Znam da pije lekove za pritisak…” počeo je Milan brzo, pravdajući se unaprijed. Doktor ga je prekinuo podizanjem ruke. Pogledao ga je onim pogledom kojim sudija gleda krivca prije izricanja presude.
“Nije srce, mladiću. Srce joj je jako, čudno je da uopšte kuca s obzirom na ostatak tijela,” rekao je doktor glasom koji je bio hladan kao skalpel. “Vaša majka je pala u hipoglikemijsku komu. Ali to je samo posljedica. Glavni uzrok je teška neuhranjenost. Kaheksija.” Milan je trepnuo. “Neuhranjenost? Kako to mislite? Pa ona… ona jede. Kuva svaki dan.” Doktor je uzdahnuo i gurnuo mu karton pod nos. “Ona kuva, možda. Ali ne jede. Krvna slika joj je katastrofalna. Nema proteina, nema gvožđa, nema vitamina. Želudac joj se skupio na veličinu pesnice. Mladiću, ova žena nije pojela pravi obrok mesecima. Ona doslovno umire od gladi.”
Milan je osjetio kako mu se zidovi hodnika ruše na glavu. “Od gladi?” ponovio je tiho. “Da, od gladi,” nastavio je doktor oštro, ne štedeći ga. “Kada smo joj skinuli odeću da je priključimo na EKG, brojali smo joj rebra. Ima jedva četrdeset kilograma. Meni ovo izgleda kao da je ona sve što je imala davala nekome drugom, a sebi ostavljala mrvice. Ima li ona nekoga ko se brine o njoj? Ili nekoga koga ona izdržava?”
To pitanje je bilo šamar koji je Milana bacio na koljena. Sjetio se svakog prvog u mjesecu. Sjetio se kako bi joj oteo pare čim poštar ode. Sjetio se njenih riječi: “Nisam gladna, sine, jela sam dok si ti spavao.” Nije jela. Lagala je. Gladovala je da bi on imao za kladionicu, za cigare, za dugove. Ona dva krompira u vodi nisu bila prilog uz ručak. To je bio jedini ručak. A on ju je prodrmao. On je tražio još. Tražio je da iscedi i zadnju kap krvi iz žene koja se pretvorila u kostur da bi on bio sit.
Doktor je vidio promjenu na Milanovom licu. Vidio je užas spoznaje. Vratio je naočale i rekao tiše: “Stabilizovali smo je. Na infuziji je. Možete da je vidite na minut. Ali slušajte me dobro – ako se ovo nastavi, sledeći put nećemo imati koga da probudimo.” Milan je ušao u sobu. Stanka je ležala u krevetu, mala, sitna, izgubljena u bijeloj posteljini. Izgledala je kao dijete. Cjevčice su virile iz njene ruke. Prišao je krevetu i pao na koljena. Uhvatio je njenu ruku – onu istu ruku koju je maloprije grubo odgurnuo. Sada ju je držao kao da je od stakla.
Stanka je otvorila oči. Bile su mutne, umorne. Kad je vidjela Milana, usne su joj se razvukle u slab osmijeh. Nije ga pitala zašto je vikao. Nije ga pitala zašto ju je gurnuo. Njene prve riječi, šaputave i jedva čujne, bile su: “Sine… jesi li našao šta da jedeš? Krompir je ostao na ringli… izgoreće ti.” Milan je zario lice u pokrivač i zaplakao tako glasno da su se sestre u hodniku okrenule. Plakao je nad njenom dobrotom koja ga je boljela više od svake kazne.