Jutro u stanu u beogradskom naselju Karaburma bilo je haotično. Dragan je trčao po hodniku u boksericama, s telefonom na uhu. Danas je bio “Dan D”. Imao je sastanak sa stranim investitorima u 10:00. Ako to prođe, dobija unapređenje, službeni auto i platu o kojoj je sanjao. Ako ne prođe, ostaje u kreditima do guše. “Da, šefe, krećem za deset minuta! Sve je spremno!” vikao je u slušalicu, dok je drugom rukom tražio ključeve od kola.
Ušao je u dnevnu sobu gde je njegova majka, Ruža, peglala njegovu sretnu belu košulju. Ruža je imala 75 godina i Parkinsonovu bolest koja je napredovala. Ruke su joj se tresle kao prut na vetru, ali je insistirala da ona ispegla košulju, “da njen sin bude najlepši”. Dragan je pogledao na sat. 09:15. “Majko, daj tu košulju, zakasniću!” nervozno je rekao, prilazeći dasci za peglanje. Ruža je podigla peglu. Lice joj je bilo orošeno znojem. “Evo, sine, samo još kragnu…” promucala je.
Ali tada je Dragan video. Na prednjem džepu njegove savršeno bele, skupe košulje, stajala je žuta mrlja. Otisak pegle. Košulja je bila uništena. Draganu je pao mrak na oči. Sav stres, sav strah, sav pritisak eksplodirao je u jednoj sekundi. “Jesi li ti normalna?!” zaurlao je Dragan tako jako da se Ruža trgla i ispustila peglu na pod. “Pogledaj šta si uradila! Pogledaj! Uništila si je! To mi je jedina bela košulja! Zbog tebe ću izgubiti posao!”
Ruža je počela da drhti, pokušavajući da dohvati košulju. “Sine, nisam htela… ruka mi je…” “Skloni se!” viknuo je Dragan. U tom besu, mahnuo je rukom da joj otme košulju i grubo je odgurnuo u stranu. Nije hteo da je povredi, ali je bio zaslepljen besom. Ruža je, slaba i nestabilna, izgubila ravnotežu. Posrnula je unazad i teško pala u staru fotelju. “Jao…” jauknula je tiho, držeći se za ruku.
Dragan je besno zgužvao košulju i bacio je na pod. “Eto ti sad! Zadovoljna? Sad mogu da idem da čuvam ovce, a ne na sastanak!” Krenuo je prema vratima, spreman da izađe i zalupi ih zauvek. Ali onda je čuo zvuk. Nešto metalno je zveckalo na parketu, tamo gde je Ruža stajala. Okrenuo se i pogledao pod. Pored pegle, na podu je ležala mala, srebrna igla sa uvučenim belim koncem i jedno malo, belo dugme.
Dragan je zastao. Bes je ispario u sekundi, a zamenio ga je osećaj hladne mučnine u stomaku. Kleknuo je i podigao tu malu iglu. Konac je bio provučen kroz ušicu, ali se videlo da je vrh konca iskrzan, kao da ga je neko pokušavao provući stotinu puta. Pored igle je stajalo dugme. Ono dugme sa manžetne koje mu je otpalo pre tri dana i za koje je mislio da ga je izgubio.
Dragan je pogledao u majku. Ruža je sedela u fotelji, držeći se za zglob ruke na koji je pala. Plakala je tiho, ne od bola, već od sramote. “Oprosti, sine…” šaputala je, brišući suze drhtavom rukom. “Videla sam da ti fali dugme. Htela sam da ti prišijem dok spavaš… da budeš uredan pred tim ljudima. Ali ruke… ruke neće da slušaju. Mučila sam se sat vremena da udenem konac… i zaboravila sam na peglu…”
Draganu se srušio svet. Ona se sat vremena, sa svojim bolesnim, drhtavim rukama, borila sa jednom malom ušicom igle, samo da bi on izgledao savršeno. Izgorela je košulju jer se trudila da mu popravi dugme koje on sam nije ni primetio. A on? On ju je gurnuo. On je vikao na nju kao na psa.
Dragan je bacio iglu, dopuzao do fotelje i zagrlio majčine noge. Zario je lice u njeno krilo i zaplakao glasno, onako kako nije plakao od detinjstva. “Majko… majko, oprosti mi,” jecao je, ljubeći njene ruke, one iste ruke koje su ga podigle, a koje je on malopre povredio. “Ja sam skot. Ja sam niko i ništa.”
Telefon u hodniku je ponovo zazvonio. Bio je šef. Dragan je ustao, otišao do telefona i javio se. “Dragane, gde si? Investitori ulaze u salu!” vikao je šef. Dragan je pogledao majku koja je pokušavala da ustane. “Ne dolazim,” rekao je Dragan mirno. “Molim?! Jesi li ti lud? Ovo ti je šansa života!” “Moja šansa života sedi u fotelji i treba joj led za ruku,” rekao je Dragan i prekinuo vezu. Isključio je telefon.
Vratio se u sobu, uzeo onu uništenu košulju i bacio je u kantu. Otišao je u kuhinju, uzeo led i peškir, i polako, nežno, previo majčin zglob. Tog dana Dragan nije dobio unapređenje. Verovatno je i dobio otkaz. Ali dok je sedeo pored majke, držeći je za ruku i pijući s njom kafu, znao je da je sačuvao jedino što zaista vredi. Košulja se kupi nova. Majka ne.