U selu se znalo – kad Radojka progovori, i kamen puca, a kamoli ljudsko srce. A njena meta je već deset godina bila ista: njena snaja Jelena. Jelena je bila lepa žena, vredna, tiha kao senka. Njive je kopala, stoku hranila, kuću držala kao apoteku, ali sve to Radojki nije vredelo ni prebijene pare. Jer Jelena je imala jednu “manu” koja se na Balkanu ne prašta. Nije imala dece. Deset godina braka, deset godina tišine u dečijoj sobi, deset godina Radojkinog otrovnog jezika koji je siktao od jutra do mraka.
“Jalova grana,” zvala ju je Radojka pred komšinicama, ne mareći da li Jelena čuje. “Došla si da mi zatreš ognjište. Da mi se slavska sveća ugasi. Šta će mi tvoji oprani prozori i ispeglane košulje kad nema ko da ih uprlja? Bolje da je moj Marko oženio i ćopavu, samo da je rodna, nego tebe takvu lepu a praznu.” Jelena bi na te reči samo pognula glavu, progutala suzu i nastavila da riba već blistav pod. Nikada nije odgovorila. Nikada nije podigla glas. Selo je žalilo Marka, “dobrog momka koji nema sreće”, a Jelenu su gledali sa sažaljenjem pomešanim sa prezirom.
Najgore je bilo za slave i preslave. Tada bi Radojka, pred punom sofrom gostiju, namerno sklanjala slavski kolač od Jelene. “Nemoj ti, ‘ćeri, da sečeš,” rekla bi glasno, da svi čuju. “Nisi blagoslovena. Neka seče neka koja ima poroda, da nam godina ne bude šuplja kao tvoja utroba.” Jelena bi tada istrčala u letnju kuhinu i plakala u kecelju, dok je Marko sedeo za stolom, crven u licu, ćuteći i gledajući u tanjir. Marko je voleo Jelenu, to se videlo, ali pred majkom je bio manji od makovog zrna.
Radojka nije odustajala. Vodila je Jelenu kod svih mogućih vračara, travara i nadrilekara. Terala ju je da pije gorke čajeve od macine trave, da nosi pojaseve osveštane u manastirima, da se kupa u hladnoj vodi na potoku u zoru. Jelena je sve to radila. Pila je najgorče napitke bez pogovora, išla gde god je svekrva rekla, iako je u očima imala onaj tupi, prazni pogled nekoga ko zna da od toga nema vajde. “Pij, jalovice, pij,” govorila bi Radojka. “Možda isteraš to zlo iz sebe.”
Tog popodneva, pred sam Vaskrs, Radojku je uhvatila strašna migrena. Glava joj je pucala. Lekovi koje je inače pila su nestali, pa se setila da njen sin Marko uvek ima neke tablete protiv bolova u noćnom ormariću. Radojka je ušla u njihovu spavaću sobu, koju je inače retko posećivala. Otvorila je prvu fioku Markovog ormarića. Unutra nije bilo lekova. Bio je samo jedan veliki, beli koverat sa pečatom neke privatne klinike iz Beograda. Datum na koverti bio je star tačno deset godina – mesec dana pre njihove svadbe.
Radojka je, vođena onom staračkom radoznalošću koja ne zna za granice, uzela koverat. “Šta li kriju od mene?” promrmljala je, tražeći naočare u džepu kecelje. Izvukla je papir. Bio je to nalaz lekara specijaliste. Ime pacijenta: Marko Petrović. Radojka je počela da čita. Medicinski izrazi su joj bili strani, ali jedna rečenica na dnu, podvučena crvenim, bila je jasna kao dan. Rečenica koja je objašnjavala posledice teških zauški koje je Marko preležao kao dečak. Radojki su naočare ispale iz ruku.
Radojka je sela na ivicu kreveta, a soba je počela da se vrti. Na papiru je jasno pisalo: “Dijagnoza: Azoospermija. Sterilitet kao posledica komplikacija zauški u pubertetu. Šansa za prirodno začeće: 0%.” Datum je bio mesec dana pre svadbe. Marko je znao. I Jelena je znala. Radojki se pred očima odvrtela traka poslednjih deset godina. Svaka uvreda koju je izgovorila: “Jalova”, “Šuplja”, “Beda”. Svaki put kad je Jelenu oterala od slavskog kolača. Svaki gorki čaj koji je snaja popila bez reči. Jelena nije bila “jalova”. Jelena je bila zdrava. Ona je svesno, iz ljubavi prema Marku, preuzela njegov teret na svoja leđa. U selu gde je “sramota da muško ne može”, ona je pustila da svi pljuju po njoj, samo da Marko ostane “dika” i “gazda”. Žrtvovala je svoj ponos, svoje majčinstvo i svoj mir da bi zaštitila njegov muški ego.
U tom trenutku, vrata sobe su se tiho otvorila. Ušla je Jelena, noseći lavor sa hladnom vodom i krpu, jer je čula da svekrvu boli glava. “Mama,” rekla je tiho (uvek ju je zvala mama, iako joj ova nikad nije bila majka), “donela sam vam obloge…” Radojka je podigla pogled. Oči su joj bile pune suza, prvi put u životu. Ruka u kojoj je držala papir se tresla. Jelena je videla papir. Probledela je, ispustila lavor i voda se prosula po tepihu. “Nemojte Marku ništa reći,” prošaputala je Jelena brzo, drhtavim glasom. “Molim vas. Ubio bi se od sramote. Neka misle da je do mene. Ja mogu da izdržim. Ja sam navikla.”
Te reči su bile poslednji udarac za Radojku. Srce joj je prepuklo od siline snajine dobrote. Stara, ponosna Radojka, pred kojom je selo drhtalo, skliznula je sa kreveta. Pala je na kolena, pravo u onu prosutu vodu na tepihu. Uhvatila je Jelenu za njene grube, ispucale ruke i prislonila ih na svoje mokro lice. “Oprosti mi, kćeri,” jecala je Radojka, ljubeći joj dlanove. “Oprosti mi, anđele moj. Ja sam mislila da si ti korov, a ti si stub ove kuće. Ti si veći čovek od svih nas zajedno. Deset godina te gazim, a ti me čuvaš. Oprosti mi, ako Boga znaš!”
Jelena je plakala, pokušavajući da podigne staricu. “Ustani, mama, nemojte, grehota je…” “Nije grehota,” rekla je Radojka, gledajući je pravo u oči. “Grehota je ono što sam ja radila. Od danas, ko tebe mrko pogleda, moraće preko mene mrtve.”
Marko nikada nije saznao da majka zna. Ali selo je saznalo nešto drugo. Od tog dana, Radojka više nije dala da padne prašina na Jelenu. Za slavu, Radojka je lično pred svima odsekla prvo parče kolača i dala ga Jeleni govoreći: “Ovo je za moju Jelenu, dušu ove kuće. Da nije nje, ovaj dom bi bio prazan, pa makar imao desetoro dece.” Iako nisu imali poroda, u toj kući se rodilo nešto važnije – poštovanje. A Jelena je, umesto dece, dobila majku koja ju je volela više od rođenog sina.