Pekara “Kod Harisa” bila je posljednje svjetlo koje je gorjelo u mračnoj ulici na Bjelavama. Bilo je pola deset navečer. Haris, krupan momak od tridesetak godina, brašnjavih ruku i velikog srca, pakovao je posljednje kifle i čistio pult. Vani je stisla ona suha, sarajevska zima koja ulazi u kosti. Haris je volio svoj posao, volio je miris tijesta i vrućih somuna, ali najviše je volio onaj trenutak pred zatvaranje. Ne zato što ide kući, već zato što tada dolazi ona.
Tačno u 21:45, zvono na vratima je tiho zazvonilo. Ušla je nena Safija. Bila je to sitna, pogrbljena starica, uvijek uredna, u starom crnom kaputu koji je pamtio bolja vremena, sa vunenom maramom na glavi. Iako je njena odjeća bila stara, na njoj nije bilo mrlje. Mirisala je na jeftin sapun od jorgovana i na hladnoću. “Dobro veče, sinko Harise,” rekla je tiho, spuštajući pogled, kao da se stidi što je tu. “Dobro veče, neno Safija! Kako ste danas? Hladno, a?” odgovorio je Haris veselo, brišući ruke o kecelju.
Safija se nasmiješila, onim tužnim osmijehom koji ne dopire do očiju. “Jeste, sinko, steglo… Nego, htjela sam pitati… imaš li šta onog starog hljeba od juče? Znaš, za moje golubove. Puno su gladni, ne mogu naći hranu pod snijegom, pa mi ih žao.” Haris je znao taj tekst napamet. Dolazila je svako drugo veče s istom pričom. Imala je balkon pun golubova, tako je bar govorila.
“Ima, neno, kako nema za golubove,” rekao je Haris i sagnuo se ispod pulta. Uzeo je veliku papirnu kesu. Ali Haris nije stavljao stari, tvrdi hljeb koji se baca. Krišom, da ona ne vidi, ubacivao je današnje kifle, mekane somune, pa čak i poneku buhtlu sa džemom koja je ostala. Odozgo bi stavio samo jednu koru starog hljeba, da “zavara trag”. “Evo, neno. Neka se ptičice najedu,” pružio joj je kesu.
“Hvala ti, sine. Allah ti dao svako dobro,” rekla je Safija, uzela kesu drhtavim rukama i brzo izašla u noć, kao da bježi. Haris je ostao gledajući za njom. Nešto ga je kopkalo mjesecima. Nena Safija je bila previše mršava. Ruke su joj bile previše prozirne. I nikada, baš nikada nije kupila svjež hljeb za sebe. Uvijek samo “za golubove”. Tog utorka, đavo mu nije dao mira. Haris je skinuo kecelju, ugasio svjetlo u pekari, zaključao vrata i krenuo za njom. Morao je da vidi te golubove.
Držao je odstojanje, prateći njenu malu, pogrbljenu figuru koja se borila sa vjetrom. Očekivao je da će skrenuti prema zgradama, prema nekom toplom stanu sa balkonom. Ali Safija nije išla prema zgradama. Skrenula je u mali, mračni park iza džamije. Tamo nije bilo kuća. Samo prazne, zaleđene klupe i tišina. Haris se sakrio iza jednog debelog stabla i provirio. Ono što je vidio, natjeralo ga je da zagrize sopstvenu šaku da ne bi jecnuo naglas.
Nena Safija je sjela na zaleđenu klupu, očistivši rukavom malo snijega. Park je bio pust, osvijetljen samo jednom žutom uličnom lampom koja je treperila. Haris je gledao, skrivajući dah iza šala, očekujući da će sada, iz mraka, doletjeti ti “golubovi” o kojima je pričala. Ali ptice ne jedu noću. Ptice spavaju. Safija je polako, drhtavim rukama, otvorila onu papirnu kesu. Izvadila je somun koji je Haris krišom ubacio, još mlak.
Nije ga izmrvila na zemlju. Prinijela ga je licu, pomirisala ga duboko, zatvorenih očiju, kao da miriše najskuplji parfem. A onda je odlomila komad i stavila ga u svoja usta. Haris je osjetio kako mu se noge oduzimaju. Nije bilo golubova. Nena Safija je bila golub. Gladni, promrzli, napušteni golub koji je bio previše ponosan da prosi, previše dostojanstven da kaže: “Sine, gladna sam.” Izmislila je ptice jer ju je bilo sramota sopstvene bijede. Jela je halapljivo, ali i dalje damski, pazeći da joj mrvica ne padne, dok joj je snijeg padao po marami.
Haris je naslonio čelo na koru drveta i zaplakao. Tiho, muški, da ga ne čuje. Stidio se svoje tople sobe, svog punog frižidera, svakog puta kad je bacio koru hljeba jer je bila “tvrda”. Gledao je tu staricu, nečiju majku, nečiju nenu, kako večera suhi hljeb na minus deset u parku, jer joj je penzija vjerovatno otišla na lijekove i režije. Htio je da potrči, da je zagrli, da je odvede svojoj kući na čorbu. Ali znao je bosanski ponos. Da je izašao sada, da je vidio njenu sramotu, ubio bi je. Ona više nikad ne bi došla u pekaru. Umrla bi od stida.
Haris se povukao u mrak, ostavljajući je da sačuva svoje dostojanstvo. Ali sljedeće večeri, kad je Safija ponovo ušla u pekaru i tiho pitala: “Ima li šta za golubove?”, Haris je bio spreman. “Ima, neno, kako nema,” rekao je glasno, sa osmijehom koji je skrivao bol. Izvadio je kesu. Ali unutra nije bio samo hljeb. U dno kese stavio je dva tetrapaka mlijeka, jogurt, komad maslaca i veliku, vruću pitu sirnicu, zamotanu u tri papira da se ne ohladi. Preko svega je stavio one stare kore.
“Evo, neno,” pružio joj je tešku kesu. “I da znaš… čuo sam na radiju, ovi zimski golubovi, oni moraju da jedu pitu i da piju jogurt. Kažu veterinari da im treba kalcijum. Pa sam ti spakovao to što je ostalo, da se ne baci. Učini mi sevap, nosi to tim tvojim pticama.” Safija je uzela kesu. Osjetila je težinu. Osjetila je toplotu pite. Podigla je pogled i susrela Harisove oči. U njima nije vidjela sažaljenje, nego ljubav. Shvatila je da on zna. Suza joj je kliznula niz obraz, ali glas joj nije zadrhtao. “Hvala ti, sinko. Prenijeću im. Golubovi će ti biti zahvalni.” Od te noći, sarajevski golubovi na Safijinom balkonu jeli su najbolje u gradu, a Haris je naučio da se sadaka ne daje samo rukom, nego i čuvanjem tuđeg obraza.