Bila je 1996. godina. Škola u malom bosanskom mjestu još je imala gelere na fasadi, a prozori su bili zakrpljeni najlonom koji je šuškao na vjetru. U učionici je mirisalo na mokru vunu i dim iz peći “bubnjare” koju je učitelj Meho ložio svakog jutra prije nego što đaci dođu. Meho je bio učitelj starog kova, strog ali pravičan, čovjek koji je nosio isto sivo odijelo već deset godina, ali uvijek čisto i ispeglano. Plata u prosvjeti je kasnila mjesecima, a i kad bi došla, vrijedila je tek toliko da se kupi brašno i ulje.
U prvoj klupi sjedio je Damir. Bio je to sitan dječak, velikih crnih očiju, uvijek obučen u džemper koji mu je bio dva broja veći, naslijeđen od nekog rođaka. Damir je bio miran, povučen, ali Meho je vidio ono što drugi nisu. Vidio je kako dječak guta knedle kad zvoni za veliki odmor. Dok su druga djeca vadila pite, kifle i čokolade koje su im majke spakovale, Damir bi oborio glavu i pretvarao se da čita knjigu ili bi tražio da izađe napolje “na zrak”.
Meho je znao istinu. Damirov otac je poginuo, a majka je radila kao čistačica, boreći se da prehrani troje djece. Često u kući nisu imali ni za hljeb. Mehi se srce kidalo gledajući to dijete kako kopni. Ali znao je i za bosanski ponos. Da mu je ponudio novac ili hranu pred svima, dječak bi umro od sramote. Zato je Meho smislio laž. Laž koja će trajati četiri godine.
Jednog utorka, kad je stomak malog Damira zakrčao toliko glasno da se čulo u tišini učionice, Meho je prišao njegovoj klupi. U ruci je držao papirnu kesu iz koje je mirisao svjež hljeb i posebna salama. “Damire, sine,” rekao je Meho glasno, glumeći ljutnju. “Ova moja žena Senada, ona stvarno nije normalna. Opet mi je spakovala dva sendviča! Kažem joj, ženo, nisam ja medvjed, ne mogu toliko pojesti, a ona navalila. De, bogati, uzmi ti ovaj jedan, da se ne baci. Grijeh je bacati hranu, a ja ću pući ako sve pojedem.”
Damir je podigao pogled. Oči su mu zasjale, ali je oklijevao. “Uzmi, uzmi, činiš mi uslugu,” nasmijao se Meho i spustio sendvič na klupu. Dječak je uzeo sendvič i pojeo ga u tri zalogaja, skrivajući lice rukama. Meho se vratio za katedru i izvadio svoju “užinu” – jednu malu, smežuranu jabuku. Polako ju je grickao, gledajući kroz prozor, pretvarajući se da je sit. Istina je bila drugačija. Meho je bio gladan. I on je kod kuće imao djecu, i on je jedva krpio kraj s krajem. Taj sendvič je bio njegov ručak. Ali onaj sjaj u Damirovim očima bio mu je važniji od punog stomaka.
To je postao njihov ritual. Svakog dana, Meho bi dolazio s istom pričom: “Opet je pretjerala”, “Ne mogu ja ovo”, “Uzmi da ne nosim kući”. Damir je rastao, boja mu se vraćala u obraze. Nikad nije pitao zašto učitelj uvijek ima baš jedan sendvič viška. Samo bi tiho rekao: “Hvala, učitelju.” Četiri godine Meho je dijelio svoj obrok, često ostajući gladan do večere. A onda je Damir završio školu i otišao. Život ih je razdvojio.
Prošlo je dvadeset godina. Meho je otišao u penziju. Život nije bio milostiv prema starom učitelju. Žena mu je preselila na bolji svijet, a penzija je bila sramotno mala, jedva dovoljna za režije i najjeftinije lijekove za pritisak. Živio je u istom onom malom stanu, koji je sada mirisao na samoću i ustajali zrak. Reuma mu je okovala kosti, a frižider je često bio prazan, baš kao nekad Damirov stomak. Meho se nije žalio. Sjedio bi kraj prozora, gledao djecu kako idu u školu i grijao dlanove na šolji čaja, brojeći dane do poštara.
Jednog hladnog novembra, dok je Meho prebirao po novčaniku tražeći marku za hljeb, na vratima se začulo kucanje. Nije očekivao nikoga. Otvorio je vrata i ugledao čovjeka u tridesetim godinama, u skupom, tamnoplavom kaputu, s kožnom aktovkom u ruci. Čovjek je bio visok, lijep, s onim sigurnim stavom nekoga ko je uspio u životu. Iza njega, na parkingu, sijao se crni “Audi”. “Dobar dan,” rekao je stranac, skidajući šešir. “Tražim učitelja Mehu.” “Ja sam, sinko. A ko si ti?” upitao je Meho, škiljeći kroz debele naočale.
Čovjek se nasmiješio. Taj osmijeh… Meho ga je prepoznao. Bio je to isti onaj osmijeh dječaka koji je prije dvije decenije stidljivo uzimao sendvič s klupe. “Damir?” šapnuo je starac. “Mali Damir?” Damir je ispustio aktovku i zagrlio starca. Zagrlio ga je jako, kao oca. Mirisao je na skupu kolonjsku vodu i svježinu, dok je Meho mirisao na starost i jeftin duhan. “Učitelju moj,” rekao je Damir drhtavim glasom. “Jedva sam vas našao. Čuo sam da živite teško. Čuo sam da ste sami.”
Meho ga je uveo u hladan stan. Nije imao čime da ga ponudi, osim vodom. Damir je sjeo na klimavu stolicu i pogledao oko sebe. Vidio je prazne police, vidio je hladnu peć. Oči su mu se napunile suzama. “Učitelju,” počeo je Damir, “ja sam danas vlasnik lanca restorana i hotela na primorju. Imam sve što se novcem može kupiti. Ali nikad, vjerujte mi, nikad nisam pojeo ništa slađe od onih vaših sendviča.”
Zastao je, uzeo Mehu za ruku i nastavio: “Znao sam ja, učitelju. Znao sam i tada, iako sam bio dijete. Znao sam da vaša žena nije spremala previše. Znao sam da vi niste bili siti. Gledao sam vas kako krišom jedete onu suhu jabuku dok sam ja žvakao vaš ručak. Vi ste gladovali da ja ne bih bio gladan. Vi ste me naučili šta znači biti čovjek.”
Meho je obrisao suzu koja je kliznula ispod naočala. “Nisam mogao dopustiti da učiš praznog stomaka, sine. Glava ne radi kad crijeva krče.” Damir je ustao i odlučno rekao: “Spremite se. Pakujte stvari. Ovaj stan se zaključava.” “Kuda? Nemam ja para za putovanja,” uplašio se Meho. “Idete sa mnom. U mom hotelu postoji apartman koji se zove ‘Mehin apartman’. I postoji stol u restoranu koji je uvijek rezervisan za vas. Dok sam ja živ, vi više nikada nećete biti gladni, ni sami, ni promrzli. To je moj dug, učitelju. I kamata je velika.”
Danas, ako odete u taj hotel na obali, vidjet ćete starca u novom odijelu kako sjedi za najboljim stolom s pogledom na more. Konobari mu donose specijalitete, a vlasnik, Damir, često sjedi s njim. I svaki put kad Damir donese prepun oval hrane pred starca, namigne i kaže glasno, da svi čuju: “Jedite, učitelju, molim vas. Kuhari su opet pretjerali, napravili su previše, baciće se ako vi ne pojedete. Učinite mi uslugu.” I Meho se nasmije, onim istim osmijehom, znajući da je ljubav jedina stvar koja se dijeljenjem uvećava.