Mali podstanarski stan na Alipašinom Polju u Sarajevu mirisao je na prženi luk i vlagu. Lejla je ulazila u stan teških koraka, držeći se za trudnički stomak koji je već bio vidljiv ispod široke uniforme iz pekare. Radila je duple smene, ustajala u tri ujutro, mesila hleb i služila mušterije, sve sa jednim ciljem – da pobegnu iz ove vlage pre nego što beba dođe. Njen muž, Tarik, sedeo je na kauču, buljeći u teletekst na televizoru. Kad je čuo ključ u bravi, brzo je promenio kanal na vesti, ali znoj na njegovom čelu ga je odavao.
“Tarik, imam sjajne vesti!” rekla je Lejla, a lice joj se ozarilo prvi put tog dana. “Gazda stana na Dobrinji je pristao! Spustio je cenu za tri hiljade maraka ako mu damo kaparu sutra ujutro! To je to, ljubavi! Imamo dovoljno u ‘šteku’, taman za učešće!” Tarik je prebledeo. Ruke su mu počele da drhte. “Sutra? A… što sutra? Možda da sačekamo malo? Možda…” “Šta da čekamo, Tarik?” Lejla je skinula cipele i prišla ormaru. “Čekamo ovo dve godine. Svaka marka koju sam zaradila je u onoj kutiji. Beba dolazi za dva meseca. Moramo da imamo svoj dom.”
Lejla je otvorila ormar i posegnula za starom metalnom kutijom od danskog keksa, koja je služila kao sef. Bila je to njihova svetinja. Kutija je bila teška od njenih neprospavanih noći i bolnih leđa. Ali kad ju je uzela u ruke, nešto nije bilo u redu. Bila je previše laka. Lejlin osmeh je nestao. Srce joj je stalo. Polako je otvorila poklopac. Unutra nije bilo ničega. Ni jedne jedine marke. Samo jedan zgužvani papirić – tiket iz kladionice od prošle sedmice.
Kutija je pala na pod uz glasan tresak. Tup. Lejla se okrenula prema mužu. Oči su joj bile pune suza i užasa. “Tarik? Gde su pare? Gde je deset hiljada maraka, Tarik?!” Tarik je ustao, pokušavajući da je zagrli, ali ona se izmakla kao da je gubav. “Lejla, slušaj me… hteo sam da ih dupliram. Kunem ti se. Bila je ‘sigurica’. Barselona je morala da dobije. Hteo sam da imamo i za nameštaj, za bebu… Mislio sam da činim dobro…” “Kladio si se?” šapnula je Lejla, a glas joj je pucao. “Kladio si se sa krovom nad glavom svog deteta? Sa mojim žuljevima?”
“Samo ovaj put je krenulo loše!” vikao je Tarik, sada već u panici, braneći svoju bolest. “Vratiću ja to! Imam dojavu za vikend, samo mi treba još malo vremena! Lejla, ne idi!” Ali Lejla nije slušala. Gledala je u čoveka kojeg je volela i videla stranca. Videla je zavisnika koji je prodao njihovu budućnost za devedeset minuta nade na zelenom terenu.
Lejla više nije vikala. Ta tišina bila je gora od svakog vriska. Bez reči je otišla u spavaću sobu i izvukla stari kofer ispod kreveta. Ruke su joj drhtale dok je u njega ubacivala svoje stvari i nekoliko benkica koje je kupila za bebu. Svaka ta benkica bila je kupljena od bakšiša koji je skupljala marku po marku, a on je to uništio jednim pritiskom na dugme aparata. Tarik je stajao na vratima sobe, bled kao krpa, lomeći prste. “Lejla, nemoj, molim te. Gde ćeš sad? Kasno je. Nemoj da ideš kod majke, sramota je. Srediću ja to. Pozajmiću od Mirze, vratiću pare…”
Lejla je zatvorila kofer. Zvuk rajsferšlusa zaparao je vazduh kao nož. Okrenula se i pogledala ga očima u kojima više nije bilo ljubavi, samo beskrajno razočaranje. “Sramota?” pitala je tiho. “Sramota je, Tarik, što će naše dete da se rodi kod moje majke na kauču jer njegov otac voli kladionicu više od porodice. Sramota je što sam ja verovala da gradimo dom, a ti si gradio kule od karata.” Krenula je ka izlazu. Tarik je pokušao da je uhvati za ruku, ali se ona trgla. “Ne diraj me. I ne traži nas. Onog dana kad vratiš pare, možda ćemo razgovarati. Ali poverenje… to se ne vraća na ‘popravnom’.”
Vrata su se zalupila. Bum. Taj zvuk je odjeknuo hodnikom zgrade, označivši kraj jednog života. Tarik je ostao sam. U stanu je odjednom postalo nepodnošljivo tiho. Nije bilo zvuka tiganja iz kuhinje, nije bilo njenog pevušenja. Samo zujanje frižidera i prigušen zvuk sa televizora gde je neki komentator vikao “Gol, gol, gol!”. Tarik je seo na pod, tamo gde je pala ona prazna limena kutija. Pored nje je ležao onaj zgužvani tiket.
Podigao ga je. Gledao je u parove. Real Madrid – Kec. Juventus – Dva do tri gola. Sve je prošlo. Sve je bilo zeleno. Osim zadnjeg para. Bajern Minhen – X. Primili su gol u 93. minutu. Zbog tog jednog gola, zbog jedne lopte koja je prešla crtu hiljadama kilometara daleko, on je izgubio deset hiljada maraka. Izgubio je stan. I što je najgore – izgubio je Lejlu i dete koje još nije ni video.
Stegao je taj papirić u šaci dok mu se nisu nokti zarili u dlanove. Hteo je da zaplače, ali suze nisu išle. Samo gorčina. Gledao je u teletekst koji je i dalje svetleo u mraku sobe, hipnotišući ga svojim šarenim brojevima. Brojevima koji su mu obećavali bogatstvo, a uzeli mu dušu. Shvatio je, dok je sedeo sam u mraku iznajmljenog stana koji više nije mogao da plaća, da je odigrao najgori tiket u životu. Uložio je sreću svoje porodice na “siguricu”, i pao je. I ovaj gubitak nikad neće moći da povrati, ma kolika kvota bila.