Ja sam Safet, stari sarajevski obućar čije su ruke decenijama upijale miris lepka, pčelinjeg voska i najfinije kože u maloj, memljivoj radnji na uglu naše stare čaršije. Moj život se sastojao od krpljenja tuđih koraka, popravljanja izlizanih đonova i slušanja tihih, balkanskih sudbina koje su ljudi donosili zajedno sa svojim oštećenim cipelama. Dok su se izlozi oko mene modernizovali i punili fabričkom obućom, ja sam ostao veran svom starom alatu, verujući da svaki ručno napravljen šav nosi deo majstorove duše. Moja radnja je bila moj mali, sigurni univerzum, mesto gde se vreme merilo isključivo udarcima mog malog, drvenog čekića i osmesima onih kojima sam vratio nadu u olakšan korak.
Pre tačno dvadeset godina, tokom jedne oštre i nemilosrdne zime koja je okovala kaldrmu, ispred mog izloga svakodnevno se pojavljivala mala, siromašna devojčica po imenu Emina. Dok su se druga deca žurno vraćala u svoje tople domove, ona je ostajala na ulici, potpuno bosa i promrzla, plešući neki svoj nečujni, magični ples po ledenom kamenu. Njene male noge bile su crvene od strašne hladnoće, ali je na njenom licu sijao onaj neobjašnjivi, anđeoski zanos koji je prkosio svakoj nemaštini i svakom surovom balkanskom mrazu. Gledao sam je danima kroz zamagljeno staklo mog izloga, osećajući kako mi se srce cepa od tuge zbog tog strašnog kontrasta između njene nebeske gracioznosti i teškog siromaštva.
Jednog posebno ledenog jutra, kada je sneg počeo nemilosrdno da veje, otvorio sam vrata svoje radnje i blagim glasom pozvao tu malu, smrznutu vilu da uđe unutra i da se ugreje pored moje stare peći. Seo sam je na malu drvenu stolicu, uzeo njen promrzli dečiji otisak na papiru i odlučio da uradim jedinu stvar koju jedan stari zanatlija može da učini kako bi promenio nečiji svet. Izvukao sam sa samog dna police svoj najlepši, godinama čuvani komad najmekše, jarko crvene kože, koji sam ljubomorno čuvao za neku posebnu, svečanu priliku u svom mirnom životu. Naredna tri dana i tri noći nisam sklopio oči, krojeći, šijući i oblikujući najsavršenije male crvene cipelice za ples koje su ikada izašle iz moje skromne, mračne radionice.
Kada sam joj konačno predao te sjajne, crvene cipele, Emina ih je privila na svoje male grudi kao da drži najveće blago na celom svetu, dok su joj krupne suze radosnice tiho kvasile prljave obraze. Pošto nije imala apsolutno ništa čime bi mogla da uzvrati za moj trud, ona je iz svog starog, iscepanog ranca izvukla jedan zgužvani papir i stidljivo mi ga pružila sa osmehom koji je obasjao celu prostoriju. Na tom papiru bio je nacrtan nespretan, ali predivan dečiji crtež nasmejane balerine koja na nogama nosi jarko crvene cipelice, okružena velikim, nesrazmernim i iskrenim dečijim srcima. Taj njen crtež sam istog trenutka pažljivo uramio i okačio ga na najvidljivije mesto iznad svog radnog stola, čuvajući ga godinama kao svoj najvredniji trofej i najlepšu uspomenu na čistotu nevine duše.
Godine su se nakon toga nezaustavljivo nizale, decenije su tiho prošle kroz našu malu čaršiju, a ja sam postao umorni starac čije su ruke počele da drhte, dok je vid polako izdavao mog nekada oštrog, majstorskog oka. Moja radnja je postajala sve tiša, mušterija je bilo sve manje, i često sam s tugom razmišljao o tome da zauvek ugasim staru lampu, zaključam vrata i prepustim se onoj tihoj, usamljeničkoj penziji. Ipak, svaki put kada bih pogledao u onaj izbledeli, prašnjavi Eminin crtež na zidu, osetio bih neku neobjašnjivu, tihu toplinu u grudima koja me je terala da makar još jedan dan ostanem za svojim starim, drvenim pultom. Često sam se u mislima pitao šta se desilo sa tom malom, bosonogom devojčicom, moleći se u sebi da je njen magični ples pronašao neki svetliji, topliji put daleko od onog ledenog sarajevskog kamena.
Tog kišovitog, olovnog jesenjeg popodneva, kada sam već krenuo da polako skupljam svoj alat i zatvaram radnju, stara drvena vrata su se uz prepoznatljivu škripu širom otvorila, puštajući unutra miris kiše i nepoznatog, nežnog parfema. Na pragu je stajala neverovatno lepa, elegantna žena tridesetih godina, obučena u besprekoran kaput, čije je držanje odavalo onu urođenu, kraljevsku gracioznost kojom plene samo najveći, svetski priznati umetnici na velikim scenama. Ušla je polako u moju mračnu, memljivu radionicu, razgledajući svaki stari alat i svaki komad kože sa takvom dubokom, iskrenom nostalgijom da su joj se oči istog trenutka ispunile vrelim, krupnim suzama radosnicama. Nisam je prepoznao, misleći da je samo još jedna u nizu onih retkih prolaznika koji zalutaju u potrazi za zaklonima, pa sam joj ljubazno ponudio drvenu stolicu da se malo odmori od snažnog pljuska.
Žena je sela na onu istu, malu drvenu stolicu pored moje peći, ne skidajući pogled sa mojih umornih, brašnjavih ruku koje su nervozno prebirale po starim pertlama i isečenim komadićima kože. Bez ijedne jedine izgovorene reči, počela je polako i neverovatno elegantno da izuva svoje dizajnerske, elegantne cipele, ostavljajući me u potpunom, nemom čudu i zbunjenosti pred tim neočekivanim, predivnim prizorom u mojoj staroj radnji. Zatim je otvorila svoju prelepu torbu i iz nje, sa onom najvećom mogućom pažnjom i strahopoštovanjem, izvukla par malih, izlizanih i vremenom potamnelih crvenih dečijih cipelica, čvrsto vezanih starim, izbledelim pamučnim pertlama. Kada je te male cipele spustila na moj radni sto, tačno ispred mojih očiju, osetio sam kako mi staro srce na trenutak potpuno prestaje da kuca, prepoznajući svoje davno zaboravljeno, predivno majstorsko remek-delo.
“Ove male, crvene cipele dale su mi prvu toplinu u životu i naučile me da se najveći, svetski snovi mogu roditi na najhladnijoj balkanskoj kaldrmi,” izgovorila je glasom koji je drhtao od najdublje, neopisive i čiste ljudske emocije. Ispostavilo se da je moja mala Emina, bosonoga devojčica iz komšiluka, postala jedna od najpoznatijih i najslavnijih primabalerina u celoj Evropi, čije ime danas krasi najveće i najprestižnije svetske pozorišne dvorane prepune zadivljene publike. Rekla mi je da je te male cipele nosila sa sobom kao najveću svetinju na svakom svom putovanju i na svakoj audiciji, podsećajući se uvek na onog dobrog starca koji je jedini verovao u njen nevidljivi, promrzli ulični ples. Njena zahvalnost je bila toliko čista i ogromna da su i moje stare, suve oči popustile pod tim prelepim pritiskom, te su se krupne suze radosnice nezaustavljivo slile niz moje naborano, radničko i pošteno lice.
Ono što je Emina uradila u sledećem trenutku, ostaće zauvek urezano u samo srce moje male radnje kao najveličanstveniji, najsvetiji čin ljudske ljubavi koji je ovaj grad ikada, u svojoj dugoj istoriji, uspeo da vidi i doživi. Ustala je u svojim belim čarapama, zatvorila oči i tu, na prašnjavom, drvenom podu moje skučene obućarske radionice, odigrala najlepši, najemotivniji i najnežniji baletski ples koji je ikada izveden na ovoj našoj planeti. Njena gracioznost je ispunila svaki tamni ugao moje radnje, svetlost je plesala oko nje kao oreol, a ja sam ponovo video onu malu, promrzlu devojčicu koja je nekada davno prkosila zimi svojom čistom, nesalomivom i neverovatnom voljom. Taj privatni, ekskluzivni nastup jedne svetske zvezde, izveden samo za moje umorne oči i moju dušu, vredeo je neuporedivo više od svih dvorana, svih aplauza i svih priznanja koje je jedan običan čovek mogao da sanja u svom životu.
Nakon plesa, prišla je mom radnom stolu, skinula sa zida onaj stari, prašnjavi dečiji crtež koji sam čuvao dvadeset godina i zamenila ga potpuno novim, prelepo uramljenim umetničkim delom koje je sama pažljivo naslikala za mene. Na toj novoj slici bila je nacrtana ogromna, slavna balerina na velikoj sceni, ali je u uglu tog platna i dalje ponosno stajao onaj stari, pognuti obućar sa crvenom kožom u svojim dobrim, toplim majstorskim rukama. Ostavila mi je dve počasne karte za prvi red za njenu veliku premijeru u narodnom pozorištu, čvrsto me zagrlila oko vrata i otišla u noć, ostavljajući moju radnju ispunjenu onom najčistijom, neopisivom balkanskom čarolijom. Ja sam Safet, čovek koji svojim zanatom nije stvorio nikakve imperije, ali koji je onim crvenim cipelicama ispisao najlepšu bajku u kojoj dobrota uvek, nepogrešivo i veličanstveno, odnese pobedu nad svakom životnom zimom i svakim teškim zaboravom.