Još uvijek ne mogu da povjerujem da me je rođena žena ostavila samu u porodilištu na onaj najvažniji dan kada smo trebali zajedno da donesemo naše tek rođene bliznakinje kući. Srce mi je doslovno iskakalo iz grudi od prevelikog uzbuđenja dok sam vukao ogromne bukete, šarene balone i ukrase koje sam danima pripremao, zamišljajući taj savršeni trenutak kada će Ivana i naše djevojčice zakoračiti u naš topli, porodični dom. Međutim, umjesto tog filmskog i sretnog raspleta, u bolničkoj sobi me je dočekao potpuno prazan krevet, dvije usnule bebe prepuštene same sebi i jedna zgužvana poruka koja mi je u sekundi zauvijek promijenila život.
Medicinske sestre su me u prolazu, sa onim čudnim i sažaljivim pogledima, obavijestile da se Ivana na svoju ruku odjavila još rano jutros, hladno im tvrdeći kako sam ja već uveliko upućen u cijelu tu situaciju. Ostao sam da stojim nasred tog sterilnog hodnika potpuno nijem i paralisan, dok su mi se teške suze skupljale u očima prijeteći da se svakog trenutka preliju pred svim tim nepoznatim ljudima. Na tom komadu papira koji su mi predale pisala je samo jedna jedina, razarajuća rečenica: “Pobrini se za njih, a svoju majku pitaj ZAŠTO mi je tačno ovo uradila.”
Ta jedna jedina, otrovna rečenica neprestano mi je odzvanjala u glavi poput pokvarene ploče dok sam se potpuno pogubljen vozio nazad prema kući, pokušavajući da shvatim šta se zapravo dogodilo tog prokletog jutra. Pitao sam se koji to đavo tjera ženu da ostavi svog muža i tek rođenu djecu u bolnici na takav jedan monumentalan i sveti dan za svaku porodicu na Balkanu. Što sam više i dublje razmišljao o tome, moja početna tuga se nevjerovatnom brzinom pretvarala u neopisivi bijes i tešku zbunjenost koja mi je mutila i ono malo zdravog razuma što mi je ostalo.
Čim sam bijesno zalupio vrata naše porodične kuće, odmah sam se suočio sa svojom majkom Nadom, duboko sumnjajući da je njeno vječito miješanje u naš brak nekako otjeralo moju suprugu. Ona se klela svim na svijetu da joj nije uradila apsolutno ništa loše, već mi je kroz suze priznala kako joj se Ivana danima povjeravala o svojim strašnim napadima panike, osjećaju duboke zapostavljenosti i jezivom strahu od majčinstva. Majka joj je u tom razgovoru samo dobronamjerno rekla da će je podržati u svakoj njenoj odluci, bez obzira da li će ostati ili otići, što je moju ranjivu ženu pod uticajem hormona očigledno gurnulo preko ivice.
Sama pomisao na to da me je moja rođena žena napustila u bolnici samo zato što je u svojoj glavi umislila da nema nijednu drugu opciju, tjerala me je da drhtim od užasa i nevjerovatne nemoći. Narednih nekoliko neprospavanih noći proveo sam mahnito je zivkajući na telefon i šaljući joj stotine poruka, moleći se Bogu za bilo kakav znak života ili barem jedno suvislo objašnjenje za ovaj pakao. Kada je konačno skupila hrabrost da me nazove, jecajući mi je priznala da je potražila privremeno utočište kod svoje sestre Sanje kako bi se nekako izborila sa tim preteškim, gušećim teretom novog majčinstva.
Duboko sam uzdahnuo osjećajući kako mi ogromna stijena pada sa srca, pa sam je kroz plač zamolio da se hitno vrati kući, čvrsto joj obećavši da ćemo odmah potražiti stručnu psihološku pomoć. Dogovorili smo se da ćemo krenuti na bračnu terapiju, da ću drastično skratiti svoje radno vrijeme i da ćemo konačno početi otvoreno, bez onih glupih balkanskih tabua, razgovarati o njenoj postporođajnoj depresiji. Iako mi je i dalje potpuno nadrealna činjenica da me je supruga ostavila u bolnici zbog emotivne oluje koju smo lako mogli prebroditi zajedno, čvrsto smo odlučili da iz ovoga izađemo mnogo jači i da naše kćerke odgajamo kao ujedinjena porodica.