U sivom soliteru na Novom Beogradu, svi su znali za Deda Stojana iz prizemlja. I svi su ga mrzeli. Bio je to visok, koščat starac, uvek namršten, koji je po ceo dan sedeo na svojoj terasi kao kobac i čekao žrtvu. Njegova meta bila su deca koja su se igrala na travnjaku ispred zgrade.
“Gubite se odatle, huligani! Ovo nije stadion! Zvaću policiju!”, drao se Stojan čim bi čuo udarac lopte. Njegov hrapavi glas odjekivao je između zgrada, uterujući strah u kosti mališanima.
Roditelji su ga zvali “namćor”, “babaroga” i govorili deci da ga se klone. Komšinica Jelena, predsednica kućnog saveta, više puta je pokušala da razgovara s njim, ali bi joj on samo zalupio vrata pred nosem.
Najgori dan je bio kada je mali Stefan, dečak koji se tek doselio u zgradu i koji je sanjao da postane fudbaler, dobio novu, pravu kožnu loptu za rođendan. Igrao se ispred zgrade, i u jednom trenutku, lopta mu je prešla preko niske ograde i pala pravo na Stojanovu terasu, srušivši saksiju sa muškatlama.
Stefan se skamenio. Stojan je izleteo na terasu kao furija.
“Aha! Dolijao si, mali!”, zagrmeo je starac.
“Čiko, molim vas, vratite mi loptu… nova je… neću više nikad…”, plakao je Stefan, stojeći ispod terase.
Stojan ga je pogledao onim svojim ledenim plavim očima. Ušao je u stan i vratio se sa velikim kuhinjskim nožem. Pred Stefanovim i Jeleninim očima, koja je gledala sa svog prozora, Stojan je hladnokrvno zario nož u novu loptu. Čuo se tužan zvuk ispuštanja vazduha.
Bacio je spljoštenu loptu nazad Stefanu. “Eto ti tvoj fudbal. Još jednom da vas vidim, zvaću miliciju da vas sve pohapsi!”
Stefan je otrčao kući u suzama, a Jelena je tada rekla mužu: “Ovaj čovek nema dušu. Umreće sam kao pas, i niko neće suzu pustiti za njim.”
I zaista, tri meseca kasnije, Deda Stojan je umro. Pronašli su ga u fotelji, srce ga je izdalo u snu. Kada su kola hitne pomoći odvezla telo, u zgradi se osetilo neko čudno olakšanje. Deca su konačno mogla da se igraju u miru.
Sutradan, Jelena je, kao predsednica stanara, uzela rezervni ključ da uđe u Stojanov stan sa domarom, da provere instalacije pre nego što dođu naslednici iz unutrašnjosti. Očekivala je mračnu, prljavu jazbinu zlog starca.
Kada je otvorila vrata, zapahnula ju je tišina i miris lavande. Stan je bio apotekarski čist, skroman, gotovo prazan.
“Vidi ti ovo,” rekao je domar. “A delovao je kao divljak.”
Prošli su kroz dnevnu sobu i došli do jednih zaključanih vrata na kraju hodnika. Jelena je pronašla ključ na komodi.
“Šta li je ovde krio? Sigurno alat kojim je plašio decu,” pomislila je Jelena i okrenula ključ.
Vrata su se otvorila. Jelena je napravila korak unutra, a onda joj je svežanj ključeva ispao iz ruke na parket. Domar je stao pored nje i samo zinuo.
Soba nije bila mračna ostava. Bila je to dečija soba.
Zidovi su bili okrečeni u plavo, a police su bile pune igračaka – drvenih konjića, autića i lopti. Ali, sve je bilo prekriveno debelim slojem prašine, kao da je vreme tu stalo pre mnogo godina.
Na zidu je visila velika uramljena crno-bela fotografija. Na njoj je bio dečak od sedam-osam godina, nasmejan, u dresu “Crvene zvezde”, sa fudbalskom loptom ispod miške. Dečak je neverovatno ličio na malog Stefana.
Ispod slike, na malom stolu, gorelo je kandilo. Pored kandila stajala je umrlica, stara četrdeset godina. “Marko, 7 godina. Tragično nastradao pod točkovima kamiona.”
Jelena je prekrila usta rukom. “Bože dragi… on je imao sina…”
Na sredini sobe, na malom radnom stolu, stajala je jedna velika kutija umotana u ukrasni papir. Na njoj je krupnim, drhtavim slovima pisalo: ZA MALOG STEFANA.
Jelena je prišla. Noge su joj klecale. Otvorila je kutiju.
Unutra nije bila bomba, niti neka pakost. Unutra je bila najlepša, profesionalna kožna fudbalska lopta, potpisana od strane igrača reprezentacije. I ispod nje, pismo.
Jelena je uzela pismo i počela da čita domaru, dok su joj suze kvasile papir.
“Dragi Stefane. Znam da me mrziš. Znam da sam za tebe zli deda koji ti je probušio loptu. Ali, sine, morao sam. Gledao sam te s terase svaki dan. Igraš se na istom mestu gde se igrao moj Marko. I on je jurio loptu, baš kao ti. Istrčao je na ulicu za njom, i… nisam stigao da ga uhvatim. Od tog dana, mrzim lopte. Mrzim smeh na tom parkingu. Jer svaki put kad vidim vas, vidim njega kako leži na asfaltu.”
Jelena je morala da sedne na dečiji krevetić. Jecaj joj se oteo iz grudi.
“Probušio sam ti loptu da ne bi istrčao za njom. Bolje da plačeš zbog lopte, nego da tvoja majka plače za tobom kao ja za mojim Markom. Ovo je nova lopta. Bolja je od one. Ali molim te, igraj se u parku, na travi, daleko od točkova. Oprosti starom ludaku što nije znao drugačije da te čuva nego vikom. Čuvaj se. Deda Stojan.”
Jelena je izašla iz stana držeći loptu i pismo kao najveću svetinju. Pozvala je Stefana i njegove roditelje. Kada su pročitali pismo, Stefanov otac je zaplakao kao malo dete, a Stefan je grlio onu loptu i gledao gore, prema praznoj terasi na prvom spratu.
Deda Stojan nije bio mrzitelj dece. Bio je njihov najbudniji čuvar, slomljen bolom koji nikada nije prošao. Na njegovoj sahrani, koja je trebalo da bude pusta, pojavio se ceo komšiluk. A na svežu humku, mali Stefan nije spustio cveće. Spustio je onu probušenu loptu, kao znak da je lekcija naučena i da je oproštaj dat.