Sin je pred gostima obrisao obraz čim sam ga poljubila i rekao da ne voli kad ga majka tako sramoti pred ljudima. Sve se dogodilo na večeri koju je organizovao povodom svog velikog unapređenja. Sala je bila puna kolega, prijatelja i ljudi koje je nazivao važnima.
Sjedila sam malo po strani, u haljini kupljenoj na pijaci, ali opranoj, ispeglanoj i čuvanoj baš za taj dan. Bila sam ponosna toliko da mi se činilo da mi srce ne staje u grudi. Moj sin Aleksa stajao je kod glavnog stola i primao čestitke kao čovjek koji je konačno stigao tamo gdje je sanjao.
Govorio je kako je sve postigao radom, disciplinom i svojim karakterom. Nisam se naljutila što mene nije spomenuo, jer majke često znaju svoju ulogu i kad je djeca ne izgovore naglas. Samo sam ga gledala i zahvaljivala Bogu što su svi moji umori imali smisla.
Kad su mu uručili plaketu, ustala sam polako i prišla mu s malom kutijom u rukama. U njoj je bio stari sat njegovog oca, jedina stvar koju sam čuvala za trenutak kada moj sin postane čovjek koji zna vrijednost uspomena. Rekla sam mu tiho da mu čestitam i nisam izdržala da ga ne poljubim u obraz.
Poljubila sam ga onako kako sam ga ljubila kad je kao dijete imao temperaturu, kad je polagao prijemni i kad je prvi put odlazio od kuće. Ali ovog puta se nije nasmijao, nije me zagrlio i nije rekao hvala. Samo je podigao ruku i pred svima obrisao mjesto gdje sam ga poljubila.
U sali je nastala kratka tišina. Njegova djevojka je spustila pogled, jedan kolega se nakašljao, a Aleksa se nasmijao onim osmijehom kojim ljudi pokušavaju da povrijede, a da izgleda kao šala. Rekao je da ga ne ljubim pred gostima jer više nije dijete.
Rekla sam da znam da nije dijete, ali on nije stao. Dodao je da ne moram praviti scene, jer su to poslovni ljudi, a ne rodbina iz komšiluka. Kutija sa satom zadrhtala mi je u rukama.
Pokušala sam mu samo pružiti poklon, ali je odmahnuo glavom i rekao da nije trenutak za te stare stvari. Stare stvari bile su sat njegovog oca, moja radost, moj poljubac i ja. Sve ono što je jednom činilo njegov dom sada je pred važnim ljudima postalo nešto što treba skloniti.
Vratila sam se na svoje mjesto i sjela polako, kao da su mi noge odjednom postale teške. Nisam htjela zaplakati pred ljudima koji nisu znali koliko sam noći radila da on završi školu. Nisu znali ni da sam prodala zlatni prsten da mu pomognem za prvi stan i da sam mnogo puta sebe stavila na posljednje mjesto.
Tada je njegov šef, gospodin Vuković, ustao od glavnog stola. Do tog trenutka je ćutao, ozbiljan i miran, kao čovjek koji više posmatra nego što govori. Aleksa se odmah uspravio, ali gospodin Vuković nije gledao njega, nego mene.
Pitao me da li sam ja Aleksina majka. Ustala sam zbunjeno i rekla da jesam. Prišao mi je, pružio ruku s poštovanjem i rekao da je čast njegova.
Aleksa se ukočio i pitao da li se poznajemo. Gospodin Vuković je rekao da me ne poznaje lično, ali da zna za mene. Moj sin se nervozno nasmijao i dodao da sam skromna žena i da ne zna šta bi njegov šef mogao znati.
Tada se sala ponovo utišala. Gospodin Vuković se okrenuo prema gostima i rekao da je prije deset godina jedan mladić došao u firmu na razgovor za posao. Bio je pametan i vrijedan, ali bez preporuka, bez veza i bez ičega osim jedne koverte.
Znala sam koja je to koverta. Osjetila sam kako mi srce preskače, jer sam mislila da je taj papir davno zaboravljen u nekoj ladici. Aleksa je tiho rekao da ne treba, ali gospodin Vuković nije stao.
Rekao je da je u koverti bilo pismo majke koja nije tražila posebnu uslugu, nego samo priliku za svog sina. U pismu je pisalo da je taj mladić prošao težak put, da zaslužuje šansu i da će, ako mu neko otvori vrata, dokazati da trud nije bio uzalud. Gosti su sada gledali u Aleksu, a on više nije ličio na čovjeka koji slavi pobjedu.
Gospodin Vuković je izvadio original pisma iz unutrašnjeg džepa. Rekao je da ga je ponio jer je planirao da ga pročita kao lijepu uspomenu, ali da sada mora zvučati kao opomena. Zatim je pogledao Aleksu i dodao da se majčin poljubac ne briše ako znaš koliko je suza bilo iza njega.
Na dnu pisma bila je rečenica koju Aleksa nikada nije smio saznati. Pisalo je da sam, ako bude potrebno, spremna raditi dodatne poslove kako bih pokrila prve mjesece njegovog pripravničkog rada, samo da mu firma pruži šansu. Gospodin Vuković je mirno objasnio da nikada nije uzeo taj novac, ali da je tada shvatio kakvu majku Aleksa ima.
Aleksina djevojka je stavila ruku na usta, a nekoliko kolega spustilo je pogled. Moj sin je stajao nijem, crven u licu, dok je pred svima slušao ono što sam godinama krila da se ne bi osjećao manje vrijednim. Kutija sa satom još je bila u mojim rukama, kao dokaz da sam i dalje došla s ljubavlju, a ne s prigovorom.
Gospodin Vuković je tada rekao da je Aleksino unapređenje zasluženo, ali da uspjeh čovjeka nije potpun ako se stidi ruku koje su ga podigle. Zatim je zamolio goste da pljeskom pozdrave ženu koja nije tražila aplauz, ali ga je odavno zaslužila. Sala je ustala, a ja sam jedva ostala na nogama.
Aleksa je prišao polako, bez osmijeha i bez one sigurnosti koju je imao malo prije. Stao je ispred mene, pogledao kutiju sa satom i prvi put te večeri rekao: „Mama, oprosti.“ Nisam odmah odgovorila, samo sam otvorila kutiju i stavila mu očev sat u ruke.
Rekla sam mu da ga ne nosi zato što je vrijedan, nego zato što treba da ga podsjeća na čovjeka koji bi želio da poštuje majku. Aleksa je tada spustio glavu i poljubio mi ruku pred istim ljudima pred kojima je maločas obrisao moj poljubac. Nisam zaboravila bol, ali sam vidjela da ga je istina konačno stigla.
Te večeri nisam otišla kao žena koja je osramoćena pred gostima. Otišla sam uspravno, dok je moj sin stajao pored vrata i čekao da me isprati do taksija. A kad me pitao mogu li mu jednog dana oprostiti, rekla sam mu da majka može mnogo, ali da poštovanje mora naučiti sam.