Tišinu velike, mračne spavaće sobe remetilo je samo plitko, hrapavo disanje Radojke. Nekada najglasnija i najstrašnija žena u cijelom selu, pred kojom su drhtali i nadničari i komšije, sada je bila svedena na krhku figuru ispod teškog jorgana. Njeno lice, izborano od godina provedenih u komandovanju tuđim sudbinama, sada je odavalo samo bol i strah od onoga što dolazi.
U uglu sobe, na maloj drvenoj stolici, sjedio je Nikola. Njegove velike, žuljevite ruke nervozno su gužvale staru, izblijedjelu kapu. Nije skidao pogled sa Radojke, žene koja je ušla u njegov život kada je imao samo osam godina. Žene koja mu je zamijenila majku, ali mu nikada nije pružila ni trunku majčinske ljubavi.
Otkako mu je otac poginuo na traktoru, Radojka je preuzela kontrolu nad imanjem. Za nju, Nikola je bio samo besplatna radna snaga. Dok je njena biološka kćerka Suzana spavala u najtoplijoj sobi, nosila najljepše haljine i išla u najbolje škole u gradu, Nikola je zime provodio u štali. Radojka ga je ubjeđivala da „od njega ionako neće biti gospodina“ i da mu je mjesto uz stoku. Jeo je ono što bi ostalo poslije njih, trpio njene teške riječi i poniženja pred cijelim selom.
A onda se Radojka razboljela. Bolest je došla iznenada, nemilosrdno joj oduzimajući snagu. Suzana, njena mezimica, došla je iz grada samo jednom. Ušla je u sobu u štiklama, mršteći se na miris lijekova, i zadržala se jedva pet minuta. Ostavila je majci nešto novca na natkasni, rekla da ima važan poslovni sastanak i otišla, ne okrenuvši se.
Od tog dana, o Radojki je brinuo samo Nikola. Onaj isti Nikola kojeg je tjerala na mraz. On joj je donosio vodu, presvlačio je, ložio joj vatru i slušao njene jecaje u noći kada bi bolovi postali neizdrživi.
„Nikola…“ progovorio je Radojkin suvi glas, prekidajući muk u sobi.
Nikola se prenuo, ustao i prišao krevetu. „Tu sam, majko. Treba li ti šta? Vode?“ Njegov glas bio je miran, bez trunke gorčine. Nikada je nije prestao zvati majkom, uprkos svemu.
Radojka je teškom mukom odmahnula glavom. Iz njenih očiju potekle su suze koje su ostavljale mokre tragove na jastuku. „Zašto… zašto si još tu? Trebalo je da me ostaviš da crknem kao pseto. Zaslužila sam. Cijeli život sam te gazila.“
„Nisi ti pseto, Radojka. Ti si žena mog oca,“ odgovorio je Nikola tiho, namještajući joj jastuk. „I da si najgora na svijetu, ne bih te ostavio samu na samrti.“
Radojka ga je gledala, a u njenim očima miješali su se sramota i nevjerica. Njena Suzana, njena krv i njeno zlato, nije nazvala danima. A ovaj momak, čije je djetinjstvo pretvorila u pakao, brisao joj je znoj sa čela.
U tom trenutku, začula se škripa kočnica ispred kuće. Vrata su se uz tresak otvorila i u hodnik su ušli teški koraci. U spavaću sobu, ne kucajući, uletjela je Suzana. Iza nje je stajao čovjek u odijelu, noseći crnu aktovku. Bio je to advokat.
„Majko, nemamo vremena za dramu,“ rekla je Suzana hladno, ne prilazeći krevetu. „Doktor mi je rekao da su ti dani odbrojani. Moramo da sredimo papire. Gospodin Jovanović je spremio ugovor o poklonu. Potpisaćeš da sve ovo, kuća, zemlja i šuma, prelazi na mene. A ti, parazitu,“ okrenula se prema Nikoli sa prezirom, „pakuj te svoje prnje. Čim ona sklopi oči, letiš odavde!“
Radojka je zatvorila oči. Grudi su joj se ubrzano dizale. Shvatila je, u tom posljednjem, surovom trenutku, koliku je grešku napravila. Shvatila je koga je odgajala, a koga je odbacila.
Polako je otvorila oči, pogledala advokata i izgovorila riječi od kojih je Suzani ispala olovka iz ruke…
Radojka je skupila i posljednji atom snage koji je ostao u njenom izmučenom tijelu. Njen pogled, do maloprije zamagljen od bolova, odjednom je postao oštar i bistar, onakav kakav je selo pamtilo decenijama.
„Gospodine Jovanoviću,“ progovorila je Radojka, a glas joj je neočekivano odzvanjao sobom. „Pocijepajte te papire koje ste donijeli.“
Suzana se ukipila. Štikle su joj se ukopale u stari drveni pod, a vilica joj je blago pala. „Majko, šta to pričaš? Jesi li od lijekova izgubila razum? Potpisuj to odmah, nemam cijeli dan!“ vrisnula je, pokušavajući da joj otme olovku iz ruke.
Radojka je grubo odgurnula njenu ruku. „Nisam izgubila razum, Suzana. Tek sad sam ga pronašla. Cijeli život sam te obasipala zlatom, kupovala ti stanove i plaćala tvoje hirove, a ti nisi našla za shodno ni čašu vode da mi prineseš dok umirem. Došla si kao lešinar, sa advokatom, da mi uzmeš i ovaj krevet na kojem ispuštam dušu.“
Okrenula se prema advokatu koji je zbunjeno stajao s papirima u ruci. „Piši, Jovanoviću, novu oporuku. Ja, Radojka, pri zdravoj pameti, svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, svaku njivu, šumu, ovu kuću i svaki dinar na računu, ostavljam svom pastorku Nikoli. Suzani ostavljam samo ono u čemu je danas došla.“
U sobi je nastao tajac. Suzana je počela da vrišti, da psuje, prijeteći da će oboriti testament na sudu, da će ih uništiti oboje. Ali Radojka je samo zatvorila oči i blago se nasmiješila.
Nikola je stajao skamenjen. Nije mario za njive ni za šume. Prvi put u životu, ova žena ga je nazvala svojim, i to pred onom koja ga je cijeli život prezirala. Suze su mu same krenule niz grubo, radničko lice.
Advokat je brzo sastavio novi dokument, i Radojka je drhtavom rukom stavila svoj potpis, a zatim i otisak prsta. Kada je završila, Suzana je izjurila iz kuće, zalupivši vratima tako snažno da su se prozori zatresli, ostavljajući majku zauvijek.
Te noći, Radojka je mirno izdahnula, držeći Nikolu za ruku. Otišla je svjesna da je njen posljednji potez bio jedina ispravna stvar koju je uradila u životu. Nikola ju je sahranio dostojanstveno, onako kako dolikuje. Postao je jedan od najuglednijih domaćina u selu, otvorio vrata svoje kuće za svakog putnika namjernika, i nikada više nijednu noć nije proveo u hladnoj štali.
A Suzana? Njen luksuzni život u gradu brzo se raspao. Bez majčinog novca, dugovi su je ugušili, a njeni lažni prijatelji su joj okrenuli leđa, ostavljajući je da nauči lekciju o onome što se novcem ne može kupiti.