Hladno, blještavo svjetlo velike okrugle lampe obasjavalo je Eminino lice, pažljivo namješteno pod uglom koji je njene jagodice činio oštrijim, a nos užim. Dvadesetogodišnja djevojka sjedila je pred telefonom u svojoj sobi, popravljajući sjaj na usnama koje su već bile plave od iscrpljenosti. Pored njene tastature stajala je prazna limenka četvrtog energetskog pića tog dana i bočica sumnjivih tableta za mršavljenje naručenih preko interneta. Emina nije okusila čvrstu hranu već punih pet dana. Njen želudac se grčio, probadao je oštar bol koji ju je tjerao na suze, ali za nju je “savršen, ravan stomak” na ekranu bio važniji od sopstvenog života.
U tom trenutku, stara ulazna vrata stana su zaškripala. Senada, njena majka, ušla je vukući noge. Bila je to žena u ranim pedesetim, ali je izgledala deset godina starije. Ruke su joj bile nagrižene kiselinama i hemikalijama, a kičma savijena od cjelodnevnog ribanja tuđih kupatila i podova. U cegeru je nosila komad tople pite sa sirom koju joj je gazdarica kod koje je čistila spakovala za večeru.
„Emina, kćeri…“ prozborila je Senada hrapavim, umornim glasom, otvarajući vrata njene sobe. „Hajde, ostavi taj telefon sine, ispekle su ti se oči. Donijela ti je majka nešto toplo da pojedeš, blijeda si kao krpa, prepolovila si se.“
Emina je naglo okrenula glavu. Njene oči, skrivene ispod teške šminke, sijevnule su od bijesa.
„Zatvaraj ta vrata! Jesi li normalna, upadaš mi u kadar sa tom prljavom uniformom?!“ zaurlala je djevojka, panično zaklanjajući ekran rukama da njeni pratioci ne bi vidjeli oljušteni štok od vrata i njenu siromašnu majku. „I nosi mi to masno tijesto iz sobe! Hoćeš da budem debela i ružna, pa da završim kao ti sa krpom u ruci?! Ja pravim karijeru, izlazi mi iz sobe!“
Senada je oborila pogled. Njena gruba, radnička ruka je zadrhtala na kvaki. Nije rekla ni riječ, samo je tiho zatvorila vrata i otišla u kuhinju da plače u tišini, pijući hladnu vodu da zavara glad, ostavljajući pitu kćerki.
Emina je duboko udahnula, nabacila širok, vještački osmijeh i stisnula dugme za početak prenosa uživo. Brojke na ekranu su počele da rastu – stotine, pa hiljade nepoznatih ljudi gledalo je u nju. Počela je da se namješta, da priča o svojim “dijetama” i planovima za ljeto, upijajući lajkove koji su iskakali na ekranu kao jedinu hranu koja joj je trebala.
Ali tijelo više nije moglo da izdrži tu tiraniju. Kiselina u njenom potpuno praznom želucu, iritirana ogromnom količinom kofeina i neprovjerenim hemikalijama iz tableta, konačno je progrizla zid organa.
Usred rečenice, Emina je zaćutala. Oči su joj se stravično raširile. Osjetila je udarac u stomaku, kao da joj je neko zario užareni nož pravo pod rebra. Pokušala je da udahne, ali vazduha nije bilo. Njen lažni osmijeh pretvorio se u stravičan, nijemi grč agonije.
Uhvatila se za stomak i srušila se sa stolice. U padu je povukla veliku lampu koja se uz tresak razbila o pod. Emina je ostala da leži na laminatu, grčeći se u nezamislivim bolovima, dok joj je iz usta krenuo gust, tamni mlaz krvi.
Telefon je ostao upaljen, savršeno fokusiran na nju. Hiljade njenih “vjernih pratilaca”, oni zbog kojih je izgladnjivala sebe i vrijeđala majku, gledali su taj prizor. Nisu zvali pomoć. Komentari su se nizali jedan za drugim: “Je l’ ovo neka gluma?”, “Hahaha, kakav blam”, “Daj briši ovo krvarenje, fuj”, “Kakav loš performans”. Smijali su joj se dok je umirala.
Čuvši stravičan tresak, Senada je utrčala u sobu. Kada je vidjela svoju kćerku kako leži u lokvi krvi, grkljana ispunjenog crvenilom, majka je ispustila krik koji je zaledio krv u žilama. Pustila je onu istu pitu da padne na pod, bacila se na koljena u krv i staklo, pokušavajući da je podigne.
„Upomoć! Dijete mi umire! Zovite hitnu!“ vrištala je Senada, gledajući unezvijereno u ekran telefona sa kojeg su i dalje iskakali smajliji koji plaču od smijeha…
Senada je drhtavim, krvavim rukama zgrabila onaj prokleti telefon koji je i dalje snimao i svom snagom ga zakucala o zid. Ekran se rasprsnuo u hiljadu komada, prekidajući taj bolesni prenos uživo u kojem su nepoznati ljudi likovali nad tuđom tragedijom. Očajna majka je zatim zgrabila stari fiksni telefon i pozvala Hitnu pomoć, držeći Emininu glavu u krilu i gušeći se u suzama dok je djevojka gubila svijest.
Na operacionom stolu Emina je provela četiri duga sata. Puknuti čir na želucu, izazvan teškim izgladnjivanjem, kofeinom i sumnjivim hemikalijama, umalo je doveo do fatalne sepse. Ljekari su joj jedva spasili život.
Kada je Emina konačno otvorila oči, svjetlo u sobi Intenzivne njege bilo je prigušeno. Čula je samo ritmično kucanje aparata. Bilo joj je hladno, a iz ruku i nosa virile su joj cjevčice. Pokušala je da pomjeri glavu.
Na plastičnoj stolici pored kreveta, sklupčana i potpuno iscrpljena, spavala je njena majka Senada. Nije presvukla onu svoju staru, izbledjelu radničku uniformu, onu istu koje se Emina onoliko stidjela pred kamerom. Ruke su joj i dalje bile ogrubjele od tuđih podova, ali su sada čvrsto, zaštitnički držale Emininu blijedu, hladnu šaku.
Medicinska sestra je tiho ušla u sobu da provjeri infuziju.
„Probila si se, djevojko,“ šapnula je sestra blago, namještajući joj jastuk. „Da je tvoja majka zakasnila samo pet minuta, danas bi te spremali za kapelu. Nije spavala dva dana i dvije noći, nije htjela ni gutljaj vode da popije dok ti nisi otvorila oči.“
Emina je progutala knedlu koja je boljela više od svježeg reza na stomaku. „Moji pratioci… je l’ pitao neko za mene na mrežama?“ uspjela je da prošaputa jedva čujno.
Sestra je tužno uzdahnula i odmahnula glavom. „Niko od tih tvojih hiljada ljudi sa interneta nije zvao bolnicu. Niko nije pitao jesi li živa. Neki su čak pravili šale i slike od onog tvog pada na pod. Za njih si ti samo predstava, lutko moja. Prava ljubav sjedi tu, na toj plastičnoj stolici.“
Te riječi su udarile Eminu oštrije od ljekarskog skalpela. Njen lažni svijet od stakla, filtera i jeftine popularnosti srušio se u sekundi u prah. Sve one dijete, gladovanja, arogancija i uvrede koje je uputila jedinoj ženi koja bi za nju ruku u vatru stavila – sve je to bilo zbog stranaca koji su u njenoj agoniji vidjeli samo zabavu.
Krupne, vrele suze zakotrljale su se niz njeno blijedo lice. Stegla je onu hrapavu, žuljevitu ruku svoje majke i privukla je svojim ispucalim usnama.
„Mama…“ zajecala je Emina, budeći Senadu koja je istog trena skočila, uplašeno je gladeći po kosi, ne mareći za sopstveni umor. „Oprosti mi, mama… Molim te, oprosti mi. Bila sam slijepa, bila sam glupa. Tvoje ruke su najljepše i najčistije na svijetu.“
Senada je samo zaplakala i poljubila je u čelo. Nije bilo prijekora, nije bilo osude. Majčino srce je već oprostilo. Emina je tog dana izgubila hiljade lažnih pratilaca, ali je po prvi put u životu, umjesto u prazan ekran, pogledala u istinu i shvatila da se pravi život ne mjeri lajkovima, već žuljevima onih koji nas vole.