“Nemoj mi to više slati, mama! Čuješ li me?! Cijeli stan mi u Berlinu smrdi na taj tvoj bijeli luk i dimljene kobasice! Muž mi je poludio, sramota me je pred susjedima kad poštar donese tu masnu kutiju!” Urlala sam u slušalicu dok sam sjedila u svom sterilnom, bijelom uredu u centru Berlina. S druge strane linije, iz onog malog slavonskog sela, čuo se samo tihi uzdah moje majke Lucije.
“Ali, Ivana, zlato… to je domaće. To je tvoj omiljeni kulen. I stavila sam onaj pekmez od šljiva što voliš…” glas joj je bio sitan, kao da se ispričava što diše. “Ne volim više pekmez, mama! Ovdje imam Nutellu, imam sve! Ne želim tvoje pakete! Baciću sve u smeće ako još jednom pošalješ! Jesi li me razumjela? Prekini me sramotiti!” Zalupila sam slušalicu. Osjećala sam se moćno, moderno. Mislila sam da sam time presjekla tu zadnju “seljačku” vezu koja me vukla nazad. Ona je tamo neka starica s maramom koja hrani kokoši, a ja sam uspješna poslovna žena.
To je bio naš zadnji razgovor. Tri mjeseca kasnije, javili su mi da je umrla. Zaspala je u fotelji i nije se probudila. Nisam plakala. Bila sam previše zauzeta organizacijom puta, traženjem crne haljine koja dobro stoji, i brigom oko toga koliko ću dana morati izostati s posla. Sjela sam u svoj novi BMW i jurila autocestom prema Hrvatskoj, razmišljajući samo o tome kako da što prije prodam tu staru kuću i vratim se svom životu.
Stigla sam u selo predvečer. Kuća je bila hladna, tiha. Roletne spuštene. Otključala sam vrata i ušla. Mirisalo je na nju. Na dunje s ormara i onaj jeftini sapun od lavande. Taj miris me je malo stegnuo u grlu, ali sam brzo otvorila prozore da “prozračim”. Krenula sam prema spavaćoj sobi da nađem dokumente od kuće. Ali kad sam prošla pored “ledene sobe” – one male prostorije gdje se nekad držala zimnica – čula sam zvuk. Neko grebanje. I tiho, promuklo mijaukanje.
Otvorila sam vrata te sobe. Na sredini prostorije, na gumenom tepihu, stajala je ogromna gomila kartonskih kutija. Bilo ih je sigurno dvadeset. Sve su bile uredno zalijepljene onom smeđom trakom, spremne za slanje. Na svakoj je mojim rukopisom, ali majčinom drhtavom rukom, pisalo: Za Ivanu, Berlin. A na vrhu te piramide od paketa ležao je Žućo. Njen stari, žuti mačak. Bio je kost i koža. Nije jeo danima otkako je ona umrla, ali se nije maknuo s tih kutija. Kad me je vidio, nije pobjegao. Samo je podigao glavu, pogledao me onim zelenim očima punim prijekora i tiho zaronio njuškom nazad u karton, kao da čuva najveće blago na svijetu.
Prišla sam oprezno. Žućo je zafuktao, ali nije imao snage da me ogrebe. Samo se pomaknuo u stranu, drhteći, otkrivajući prvu kutiju na kojoj je datum bio od prije tri mjeseca – točno onaj tjedan kad sam joj zabranila da šalje. Izvadila sam nož za otvaranje pisama iz torbe i razrezala traku. Ruke su mi se tresle. Očekivala sam smrad pokvarene hrane, očekivala sam da ću naći razlog da kažem: “Vidiš, mama, bila sam u pravu.”
Ali kad sam otvorila kutiju, unutra nije bilo samo suho meso. Na vrhu, uredno složeni, stajali su mali, pleteni džemperi. Plavi za mog sina, rozi za moju kćerku. Ispod njih, staklenke ajvara, svaka umotana u novinski papir da se ne razbije. A između staklenki, bijela koverta. Otvorila sam je. Unutra nije bilo novca. Bilo je pismo. “Sretan rođendan mom unuku Luki. Baka je isplela da mu ne bude hladno u toj Njemačkoj. Ivana, sine, znam da si rekla da ne šaljem, ali ruke same rade. Ako ti smrdi, ti baci hranu, ali džempere sačuvaj. Baka ih voli.”
Otvorila sam drugu kutiju. Pa treću. Bilo ih je dvanaest. Za svaki mjesec po jedna, iako ih nije slala. Slagala ih je ovdje, u hladnoj sobi, kao spomenik svojoj ljubavi koju niko nije htio. U svakoj kutiji je bilo nešto drugo – orasi, suhe smokve, čaj od kamilice koji je sama brala… i u svakoj pismo. Pisma u kojima piše kako je boli noga, kako je Žućo jedini s kim priča, i kako sanja dan kada ćemo doći.
Na dnu zadnje kutije, one najsvježije, našla sam nešto što me je slomilo. Bila je to moja stara slika s mature, uokvirena, a pored nje papir na kojem je pisalo: “Ne šaljem više, sine. Poštar mi je rekao da si zvala i vikala. Neće majka više smetati. Ove kutije ću čuvati ovdje, pa ako nekad dođete, neka vas čekaju. A ako ja odem prije nego vi dođete, rekla sam Žući da ih pazi. On jedini zna koliko sam suza u njih spakirala.”
Srušila sam se na te kutije. Miris suhih dunja i vune udario me je u lice. Nije to bio smrad. Bio je to miris doma koji sam izgubila svojom glupošću. Plakala sam glasno, grleći te hladne kartone. Žućo mi je tada prišao. Onaj isti mačak kojeg sam tjerala nogom kad sam dolazila prije. Popeo mi se u krilo, preo tiho i počeo mi lizati suze s lica. Oprostio mi je. Ona mu je sigurno rekla da mi oprosti.
Taj dan sam spakirala sve. Ne odjeću i nakit, nego te kutije. Napunila sam cijeli BMW paketima “seljačke hrane” i pletenih džempera. I Žuću. Danas, u mom modernom stanu u Berlinu, na počasnom mjestu stoji stara, uokvirena slika moje majke. Moji klinci nose one džempere, iako su im malo veliki. A Žućo? Žućo spava na mom krevetu. Svaki put kad otvorim teglu onog ajvara, ne osjećam samo okus paprike. Osjećam okus svoje sramote, ali i okus njenog oprosta koji je slađi od bilo koje čokolade na svijetu.