Tražila sam od majke dukate za miraz, a zabranila joj da dođe na svadbu

“Nemoj da dolaziš, mama. Jednostavno… nemoj.” Izgovorila sam to u slušalicu dok sam gledala svoj savršeni manikir, držeći čašu vina drugom rukom. S druge strane žice čula se samo tišina. Teška, olovna tišina koja je trajala predugo.

“Ali, Alma, sine…” glas joj je zadrhtao, onako starački, slabašno. “Jedinica si mi. Kako da majka ne vidi tebe u bijelom? Pa spremala sam se, skrojila sam novu dimiju, prodala sam kravu da imam za autobus i poklon…” “Kakvu dimiju, pobogu?!” prasnula sam, osjećajući kako me hvata onaj dobro poznati stid koji me pratio cijeli život. Stid od njenog sela, od blata u avliji, od njenog nepravilnog govora i mirisa zaprške koji se uvukao u njenu kožu. “Udajem se za Damira, mama. Njegovi su gospoda. Otac mu je sudija, majka profesorica klavira. Bit će tristo zvanica u ‘Holidej Inu’. Zamisli da se ti pojaviš u dimijama i počneš da ljubiš ljude redom? Ne mogu to da podnesem. Ne na moj dan.”

Opet tišina. Znala sam da plače. Mogla sam da zamislim kako briše oči krajem one svoje izlizane marame, sjedeći na sećiji u onoj hladnoj sobi. Ali ja sam bila nemilosrdna. Grad me je promijenio. Ambicija me je pojela. Htjela sam da izbrišem sve što sam bila prije nego što sam postala “gospođa Alma”.

“Dobro, sine,” rekla je napokon, glasom tišim od šapta. “Ako ti tako kažeš. Majka ti želi samo sreću. Neće te tvoja Fata sramotiti.” Osjetila sam olakšanje, ali i neku čudnu gorčinu u grlu. Brzo sam je potisnula. “Ali, mama… ima jedna stvar. Onaj sanduk. Sehara. Ona stara, drvena, što stoji pod prozorom.” “Miraz?” pitala je, a u glasu joj se probudila neka nada. “Da. Rekla si mi sto puta da si tu skupljala zlato za mene. Dukate, nakit… Damirovi očekuju miraz. To je tradicija. Pošalji mi seharu po komšiji Ibri, on vozi kamion za Sarajevo sutra. Ali ti nemoj dolaziti. Reći ću im da si bolesna.”

“Poslaću, dušo. Sve što je unutra, tvoje je. Majka je to godinama od usta odvajala. Samo… obećaj mi jedno.” “Šta?” pitala sam nestrpljivo, gledajući na sat. “Obećaj da ćeš otvoriti seharu tek kad ostaneš sama. Kad se gužva raziđe. Ima unutra nešto što moraš vidjeti svojim očima, bez svjedoka.” “Dobro, dobro, obećavam. Samo pošalji.”

Spustila sam slušalicu. Nisam osjećala krivicu. Osjećala sam samo uzbuđenje zbog zlata. Znala sam da je majka štedljiva, da je cijeli život radila kao mrav. Sigurno je unutra bogatstvo kojim ću začepiti usta svekrvi koja me gleda s visine. Sutradan je stigao Ibro s kamionom. Istovario je tešku, staru drvenu seharu, okovanu zahrđalim gvožđem, ispred mog luksuznog stana. Gledala sam u taj komad drveta s prezirom, ali i s pohlepom. Svadba je prošla kao u snu. Bila sam najljepša mlada, svi su mi se divili. Damir me je držao za ruku, svekrva se smješkala lažno, a ja sam blistala. Majku niko nije ni spomenuo. Rekla sam da je u bolnici, da je srce slabo. Svi su povjerovali.

Kada je sve prošlo, kada su gosti otišli i kada je Damir zaspao pijan od sreće, sjetila sam se sehare. Otišla sam u dnevnu sobu. Stajala je tamo kao neki mračni spomenik. Ruke su mi drhtale dok sam stavljala stari, veliki ključ u bravu. Očekivala sam bljesak zlata. Očekivala sam dukate. Okrenula sam ključ. Škljocnulo je. Podigla sam teški poklopac.

I tada mi je svijet stao.

Nije bilo zlata. Nije bilo dukata koji zveckaju. Sehara je bila puna papira. Stotine požutjelih, izgužvanih priznanica, odrezaka od penzije i potvrda iz banke. Na vrhu je stajalo pismo, napisano olovkom koja se jedva vidjela, na papiru zamrljanom nečim što je ličilo na suze. Rukom sam prevrtala po dnu, u panici, bacajući papire po skupom parketu. “Gdje je?! Gdje je zlato?!” pitala sam naglas, osjećajući kako me hvata bijes. “Zar me je lagala? Zar mi je poslala smeće na svadbu?”

A onda mi je pogled pao na jednu uplatnicu. Datum: prije pet godina. Iznos: 200 maraka. Primalac: Alma (školarina). Uzela sam drugu. Datum: prije tri godine. Iznos: 150 maraka. Svrha: “Za Alminu kiriju”. Počela sam da drhtim. Uzela sam pismo.

“Sine moj, Almo, Tražila si zlato. Oprosti majci, ali zlata nema. Zlato si ti potrošila, a da nisi ni znala. Sjećaš li se onih para što si mislila da šalje tetka iz Njemačke? Nije slala tetka. Slala je majka. Prodala sam lančić. Pa prstenje. Pa sam onih godina kad si studirala, išla u nadnicu da berem maline dok su mi leđa pucala. Sve što sam zaradila, stavljala sam u ovu seharu, pa slala tebi, da ti imaš za knjige, za kafu, za te tvoje lijepe haljine. Ove priznanice su tvoj miraz, sine. U njima je moj znoj, moja glad i moja samoća. Nisam jela meso godinama da bi ti jela u restoranu. Nisam ložila vatru zimi da bi ti imala za grijanje u stanu. Jedino zlato koje mi je ostalo je ovaj jedan mali dukat, koji sam sačuvala od svog oca. Njega ti šaljem u koverti. Kupi sebi nešto lijepo i sjeti se majke kad ga pogledaš. I ne brini za mene. Meni je srce puno jer si ti sretna, makar me se stidila. Halal ti bilo sve. Voli te tvoja mama.”

Slova su počela da se razlivaju. Papir mi je ispadao iz ruku. U toj tihoj, luksuznoj sobi, čuo se samo moj krik. Krik zvijeri koja je shvatila da je ubila jedino biće koje ju je voljelo. Dukat je zveknuo na pod. Mali, tanki dukat, vrijedan možda pedeset maraka. A vrijedio je više od cijelog ovog stana.

U tom trenutku, telefon je zazvonio. Nepoznat broj. Javila sam se, gušeći se u suzama. “Halo? Je li to Alma?” bio je to komšija Ibro, glas mu je bio hrapav i težak. “Jeste, Ibro… šta je bilo?” “Eh, sine… ne znam kako da ti kažem. Tvoja Fata… našli smo je maloprije.” Zastao je. Čula sam kako uzdiše. “Sjedila je u avliji, u onim novim dimijama što je sašila za svadbu. Spremila se, jadna, kao da će krenuti, iako si joj zabranila. Držala je tvoju sliku u krilu. Otišla je, sine. Srce joj je puklo od tuge.”

Telefon mi je iskliznuo iz ruke i udario o pod. Damir je utrčao u sobu, probuđen bukom. Našao me je na podu, okruženu papirima, kako grlim praznu drvenu seharu i vrištim. Nisam plakala zbog smrti. Plakala sam zbog sramote koja će me peći dok sam živa. Sahranila sam je u onim dimijama. Na dženazi nije bilo nikoga osim mene i Ibre. Moji “gospodski” svatovi nisu došli. Bilo im je blato. Sad imam sve. Imam stan, imam muža, imam novac. Ali svakog dana, kad se pogledam u ogledalo, ne vidim gospođu Almu. Vidim ubicu svoje majke. I to je miraz koji ću nositi u grob.

Leave a Comment