Bilo je tri ujutru, kiša je lila kao iz kabla. Goran je bio pred kraj smene, umoran i nervozan. Mislio je da ide kući, ali je dispečer javio za vožnju u starom delu grada. “Uzmi ovo, neka starica čeka već pola sata, niko neće da ode,” rekao je glas sa stanice. Goran je uzdahnuo, okrenuo volan i otišao.
Ispred oronule zgrade stajala je sitna žena, ne viša od metar i po, sa dva velika kofera i jednom kesom. Bila je to baka Vidosava. Imala je sigurno osamdeset godina. Mokra do kože, drhtala je na vetru. Goran je izašao i ubacio kofere u gepek. Bili su lagani, kao da u njima nema ničega osim uspomena. “Izvini, sinko, što si čekao,” rekla je Vidosava tihim glasom dok je sedala. “Niko nije hteo da stane.” “Gde idemo, bako?” pitao je Goran, paleći grejanje. “U dom ‘Poslednja luka’,” rekla je i spustila pogled. “Tamo iza brda.”
Goran je znao to mesto. To je bio državni dom, onaj najjeftiniji, gde ljudi odu da umru sami. Pogledao ju je u retrovizor. Brisala je suze maramicom koja je mirisala na lavandu. “Teško vam je što idete?” pitao je oprezno. “Nije teško što idem,” rekla je Vidosava, “nego što nemam gde da se vratim. Sin i snaja su prodali stan. Kažu, treba im za biznis, a ja sam stara, smetam. Kažu, tamo će mi biti bolje.” Goranu se steglo grlo. Setio se svoje pokojne majke.
“Sinko,” rekla je iznenada. “Možeš li da me provozaš kroz centar? Samo još jedan krug? Nisam videla pozorište i park deset godina. Neću više nikad izaći odande.” Goran nije rekao ni reč. Samo je rukom posegnuo ka taksimetru i ugasio ga. Naredna dva sata vozili su se kroz grad. Vidosava je gledala kroz prozor kao dete. Pokazivala mu je gde je radila, gde se udala, gde je šetala sina kad je bio mali. Pričala je o životu sa takvim dostojanstvom, bez ijedne ružne reči o onima koji su je izbacili.
Kada su stigli pred sivu kapiju doma, svanulo je. “Koliko sam dužna, sinko?” pitala je, vadeći stari novčanik. Ruke su joj drhtale. “Ništa, bako,” rekao je Goran. “Ovo je bila čast.” Vidosava ga je pogledala u oči. Suze su joj krenule ponovo. Skinula je sa prsta tanak zlatni prsten. “Uzmi ovo. To je jedino što imam. Nemam novca, deca su sve uzela. Molim te, uzmi.” Goran je nežno stisnuo njenu šaku i vratio prsten na njen prst. “Ne treba, bako. Čuvajte to. Samo mi obećajte da ćete se držati.” Izveo ju je, predao sestrama na ulazu i gledao kako se mala figura gubi iza teških metalnih vrata. Tog dana Goran nije mogao da radi. Otišao je kući i zagrlio svoju decu jače nego ikad.
Prošla su tri meseca. Goran je skoro zaboravio na tu vožnju, pritisnut svojim kreditima i problemima. Jednog utorka, stiglo mu je preporučeno pismo. Plava koverta. Pošiljalac: Advokatska kancelarija Petrović. Goran se uplašio. “Šta sam sad skrivio? Neka kazna?” Otvorio je pismo.
Pisalo je: “Poštovani gospodine Gorane, Obaveštavamo vas da je gospođa Vidosava preminula prošle nedelje. Kao njen pravni zastupnik, dužan sam da vam saopštim da ste vi jedini naslednik naveden u njenom testamentu…”
Goran je otišao kod advokata Petrovića sa knedlom u grlu. Kancelarija je bila u centru, puna debelih knjiga i mirisa starog papira. Advokat, ozbiljan čovek sa sedom bradom, ponudio ga je rakijom. “Trebaće vam, Gorane.” “Šta se desilo? Je l’ baka Vidosava…” “Umrla je mirno, u snu,” rekao je advokat. “Ali pre nego što je otišla, bila je kod mene. Bila je jako lucidna. Ispričala mi je za vožnju. Za ugašen taksimetar. Za obilazak grada.”
Goran je spustio glavu. “Nisam ja uradio ništa posebno. Samo sam bio čovek.” “Upravo to,” rekao je advokat. “U svetu gde su svi postali vukovi, vi ste bili čovek. Njena rođena deca su je izbacila iz stana zbog kvadrata. Nisu je posetili nijednom za ta tri meseca. Nijednom.” Advokat je gurnuo preko stola jednu malu, crnu knjižicu i onaj isti zlatni prsten koji je Goran odbio te noći.
“Vidosava je imala tajnu ušteđevinu,” nastavio je advokat. “Novac od prodaje stare vikendice za koji njen sin nije znao. Čuvala je to za ‘ne daj Bože’. U ovoj knjižici ima 40.000 evra. I ovaj prsten. Sve je ostavila vama.” Goran je prebledeo. Ruke su počele da mu se tresu. Četrdeset hiljada evra? To je bio iznos svih njegovih kredita i još da mu ostane za školovanje dece. “Ali… ja ne mogu… to je tuđe…” “Nije tuđe, Gorane. To je njeno. I ona je izabrala.” Advokat mu je pružio pismo. “Ovo je za vas.”
Goran je otvorio kovertu. Rukopis je bio drhtav, ali čitak. “Dragi moj sine – dozvoli da te tako zovem, jer si mi bio bolji sin za ta dva sata nego onaj kojeg sam rodila za čitav život. Oni su uzeli stan, zidove i nameštaj. Mislili su da nemam ništa više. Ali imala sam ovo. Nisam htela da im dam, potrošili bi na gluposti i zaboravili me. Tebi ostavljam jer si mi vratio dostojanstvo. Kad si ugasio onaj taksimetar, upalio si svetlo u mojoj duši. Vozio si me kao kraljicu, a ne kao teret. Kupi deci nešto lepo. I popij jednu kafu za mene, negde u centru. Tvoja baka Vidosava.”
Goran je plakao kao malo dete usred advokatske kancelarije. Nije ga bilo sramota. Sin i snaja su pokušali da obore testament. Pretili su, vikali, psovali Gorana da je prevarant. Ali Vidosava je bila mudra – lekarski izveštaji o uračunljivosti su bili čisti kao suza. Nisu dobili ni dinara od te ušteđevine.
Goran je otplatio kredite. Kupio je svojoj deci kompjutere. Ali deo novca je odvojio. Svake nedelje, Goran kupi pun gepek voća, sokova i kolača. Odveze se do doma “Poslednja luka”. Podeli onim starim, zaboravljenim ljudima koji gledaju kroz prozor i čekaju nekoga ko nikada neće doći. I svakom kaže: “Ovo je od baka Vidosave.”