Cvećara “Magnolija” na glavnom gradskom trgu bila je najlepša u gradu. Lucija, mlada vlasnica duge crne kose, bila je ponosna na svoje aranžmane, ali je bila poznata i po svojoj aroganciji. Volela je novac, skupe stvari i bogate klijente koji su naručivali bukete od sto evra. Siromaštvo joj je bilo odbojno, kao neka zarazna bolest.
Svakog jutra, tačno u osam, raspoloženje bi joj pokvario barba Šime.
Šime je bio lokalni prosjak, legenda ulica, ali ne u dobrom smislu. Uvek u istom mornarskom kaputu koji je bio tri broja veći, sa bradom žutom od duvana i mirisom jeftinog vina i ustajale ribe. Ljudi su ga zaobilazili, ali on je imao jednu rutinu od koje nije odustajao.
Ušao bi u “Magnoliju”, prebrojao sitniš svojim prljavim, ogrubelim prstima i stavio ga na stakleni pult.
“Jutro, lipa moja,” rekao bi hrapavim glasom. “Jednu crvenu. Onu najlepšu.”
Lucija bi prevrnula očima, uzela novac sa gađenjem (često koristeći salvetu da ne dodirne kovanice) i dala mu ružu koja je već počela da vene. “Evo ti, Šime. Opet ideš u štetu? Koja je to srećnica koja čeka prosjaka sa ružom? Kraljica Elizabeta?”
Smejala se glasno sa svojim prijateljicama. “Vidi ga, Kazanova iz kontejnera! Sigurno to nosi nekoj babi da joj izvuče penziju.”
Šime nikada nije odgovorio na uvrede. Samo bi uzeo ružu, nežno je pomirisao kao da je od zlata, naklonio se i izašao.
To je trajalo tri godine. Leti, zimi, po kiši i buri.
Jednog utorka, vreme je bilo užasno. Jugo je divljao, kiša je lila kao iz kabla, a ulice su bile puste. Lucija je sedela u toploj radnji, pijući kafu. Sat je pokazivao 08:00. Šime nije došao.
08:15. Nema ga. 08:30. Vrata se otvaraju.
Šime je ušao, ali nije ličio na sebe. Bio je bled kao kreč, tresao se od groznice, a kaput mu je bio natopljen vodom. Jedva je hodao. Došao je do pulta, ali ovaj put nije imao dovoljno novca. Falilo mu je par dinara.
“Nemam više, kćeri…”, prošaputao je. “Molim te… samo danas. Osećam da je danas zadnji put. Moram joj odneti.”
Lucija je frknula. “Nema veresije, Šime. Ovo je radnja, nije socijalno.” Ipak, videla je nešto u njegovim očima što ju je uplašilo. Bacila mu je ružu preko pulta. “Nosi i gubi se. I ne vraćaj se dok ne skupiš pare.”
Šime je uzeo ružu drhtavom rukom. “Hvala ti… Bog ti dao sreću.”
Izašao je na kišu, teturajući se. Lucija je ostala da gleda za njim. Nešto joj nije dalo mira. Prvi put u tri godine, osetila je neku čudnu težinu u stomaku. Zašto joj je taj starac rekao “kćeri” tako čudnim tonom? I kome, pobogu, nosi tu ružu po ovakvom nevremenu dok se jedva drži na nogama?
Zaključala je radnju, uzela kišobran i krenula za njim.
Pratila ga je kroz uske ulice starog grada, sve do velikog gradskog groblja na brdu. Šime je padao, ustajao, ali nije ispuštao ružu. Lucija je išla na pristojnoj udaljenosti, krijući se iza čempresa.
Videla ga je kako skreće u stari, zaboravljeni deo groblja, tamo gde su grobovi sirotinje. Došao je do jednog malog, neuglednog spomenika koji je bio čist i uredan, za razliku od ostalih.
Šime je pao na kolena u blato. Poljubio je ružu i spustio je na mermernu ploču. Zatim je naslonio glavu na hladan kamen i ostao nepomičan.
Lucija je prišla polako, srce joj je lupalo kao ludo. Kada je došla dovoljno blizu da pročita ime na spomeniku, kišobran joj je ispao iz ruke.
Na spomeniku je pisalo: Ana Marić (1970 – 1995).
Lucija je prekrila usta rukom da ne vrisne. To je bilo ime njene majke. Majke koja je umrla na porođaju, majke o kojoj joj je otac – bogati advokat koji ju je odgajio – retko pričao. Rekao je samo da je bila lepotica i da je umrla mlada.
Šime se nije pomerao. Njegovo lice bilo je naslonjeno na sliku njene majke ugrađenu u kamen.
Lucija je pala na kolena u blato pored njega. “Šime? Barba Šime? Zašto ste ovde? Vi ste poznavali moju mamu?”
Starac je polako otvorio oči. Bile su iste boje kao Lucijine – duboko zelene. Usne su mu bile plave od hladnoće, ali se nasmešio.
“Poznavao?”, prošaputao je jedva čujno. “Ona je bila moj život, luce moja. Moja Ana.”
Lucija je drhtala, ne samo od hladnoće. “Ali… moj tata je rekao…”
“Tvoj tata…”, prekinuo ju je Šime teškim dahom. “Tvoj tata je dobar čovek. Usvojio te je kad sam ja… kad sam ja poludeo od bola nakon što je Ana umrla. Nisam imao kuću, nisam imao posao, samo tugu i flašu. Nisam hteo da rasteš u blatu sa mnom. Dao sam te njemu, da budeš princeza. Da imaš tu cvećaru koju je tvoja mama uvek sanjala.”
Lucija je osetila kako joj se svet ruši. Taj “prosjak”, taj “smrdljivi barba” kojem se smejala i koga je ponižavala tri godine… to je bio njen biološki otac. Čovek koji se odrekao roditeljstva da bi ona imala budućnost.
“Svaki dan…”, nastavio je Šime, dok mu se glas gubio. “Svaki dan sam dolazio kod tebe. Da te vidim. Da vidim kako si lepa, ista ona. I da kupim ružu za nju. Od tebe, za nju. To je bio moj krug ljubavi. Sad je završen.”
Šime je zatvorio oči. Ruka mu je skliznula sa spomenika i pala u Lucijino krilo.
“Tata!”, vrisnula je Lucija, prvi put izgovorivši tu reč čoveku koji je to zaslužio. “Tata, nemoj! Oprosti mi! Vodiću te kući, biće toplo, tata!”
Ali Šime je već otišao, sa osmehom na licu, konačno ponovo sa svojom Anom.
Lucija je ostala na kiši satima, grleći telo svog oca. Nije je bilo briga za frizuru, za skupe cipele koje su tonule u blato, za “ugled”.
Šime je sahranjen u istu grobnicu sa Anom. Na sahrani je bila samo Lucija. Cvećara “Magnolija” je i dalje najlepša u gradu, ali Lucija se promenila. Više nema podsmeha. Svakog jutra, pre nego što otvori radnju, ona odnese jednu savršenu crvenu ružu na grob svojih roditelja. A kada u radnju uđe neko siromašan, neko koga život nije mazio, Lucija ne traži novac. Pokloni im cvet i kaže: “Ovo je od barbe Šime.”