Restoran “Vidikovac” bio je jedno od onih fensi mesta gde se dolazi da budeš viđen. Mladi ljudi su sedeli zavaljeni u udobne fotelje, kucali po telefonima i pili skupe koktele. Osoblje je bilo mlado, brzo i često arogantno prema onima koji se “ne uklapaju”.
Svakog dana, tačno u podne, na vratima bi se pojavio dedo Ibrahim. Bio je to sitan, pogrbljen čovek u starom, ali čistom sivom odelu, sa fedora šeširom koji je video bolje dane. Hodao je polako, oslanjajući se na štap, i uvek bi seo za isti sto u uglu, pored prozora koji gleda na reku.
Njegova narudžbina je uvek bila ista, i uvek je izazivala prevrtanje očima kod osoblja.
“Mladiću,” rekao bi Ibrahim promuklim glasom. “Dve turske kafe. Jednu s malo šećera, drugu gorku. I dve čaše vode.”
Konobar Toni, momak od dvadesetak godina koji je mrzeo svoj posao, doneo bi tacnu i tresnuo je na sto. “Izvolite. Još nekog čekamo ili…?” pitao bi cinično, gledajući u praznu stolicu prekoputa Ibrahima.
“Ne, sine. Hvala ti,” odgovorio bi Ibrahim blago, ne primećujući ton.
Ibrahim bi onda proveo narednih sat vremena u tišini. Pio je svoju gorku kafu polako, gutljaj po gutljaj. Drugu kafu, onu sa šećerom, ne bi ni taknuo. Samo bi je gledao kako se puši, a zatim hladi. Ponekad bi se nasmešio praznoj stolici, ponekad bi nešto tiho prošaputao, kao da razgovara sa nevidljivim sagovornikom.
Za šankom, Toni i ostali konobari su ga ismevali.
“Evo ga onaj ludak opet,” smejao se Toni, brišući čaše. “Naručuje za duhove. Majke mi, zauzima mi sto po sat vremena za dve bedne kafe. Treba gazda da mu zabrani ulaz, rasteruje nam elitne goste ovom svojom pojavom. Vidi ga, priča sa vazduhom.”
Jednog kišnog utorka, restoran je bio pun. Toni je bio nervozan. Kada je Ibrahim ušao, Toni mu je prišao pre nego što je starac i seo.
“Deda, slušaj,” rekao je Toni grublje nego inače. “Danas je gužva. Ako misliš da sediš ovde i balaviš nad dve kafe dok ljudi čekaju red za ručak, bolje idi negde drugde. Ovo nije prihvatilište.”
Ibrahim je zastao. Oči su mu se napunile suzama. Pogledao je Tonija, pa onaj sto u uglu, pa opet Tonija.
“Izvini, sine. Nisam hteo da smetam. Samo… danas je poseban dan. Ali razumem. Neću dugo.”
Ibrahim je seo, naručio svoje dve kafe, ali ih nije popio. Sedeo je samo deset minuta, gledajući u reku. Zatim je ustao, ostavio novac na sto – mnogo više nego što kafe koštaju – i ispod tacne gurnuo jedan presavijen papir istrgnut iz rokovnika.
Izašao je na kišu, ne osvrćući se.
Toni je prišao stolu da pokupi šoljice, gunđajući. “Konačno je otišao. Da vidimo šta je to ostavio, sigurno neke žvrljotine.”
Uzeo je papir i otvorio ga. Rukopis je bio drhtav, starinski.
Kada je pročitao prvu rečenicu, tacna mu je iskliznula iz ruke i uz zveket pala na pod.
Toni je drhtavim rukama podigao papir sa mokrog poda, ne mareći za srču od razbijenih šoljica oko svojih nogu. Muzika u restoranu je i dalje svirala, gosti su žamorili, ali za Tonija je svet stao.
Počeo je da čita naglas, a glas mu je pucao sa svakom rečju:
“Dragi sine. Znam da sam star i da smetam. Znam da pričam sa praznom stolicom i da to izgleda ludo. Ali, vidiš… na današnji dan, pre tačno pedeset godina, za ovim istim stolom sam upoznao moju Almu. Ona je volela kafu sa šećerom, ja gorku. Dolazili smo ovde svake nedelje punih četrdeset godina, sve dok se nije razbolela.”
Toni je osetio kako mu se grlo steže. Kolege su se okupile oko njega, prestavši da se smeju.
“Alma je preselila na bolji svet prošlog meseca. Obećao sam joj da ću dolaziti na našu godišnjicu, da popijemo još jednu kafu zajedno. Ta druga šoljica nije za duha, sine. Ona je za sećanje koje me drži u životu. Danas je bila naša Zlatna svadba. Hvala ti što si me pustio da je proslavim, makar i na deset minuta. Neću više dolaziti, da ne zauzimam mesto mladima. Ostavio sam ti bakšiš da popiješ piće za njenu dušu. Čuvaj one koje voliš. Ibrahim.”
Toni je bacio papir i izleteo iz restorana kao metak.
“Ibrahime! Čika Ibrahime!”, vikao je trčeći niz ulicu, dok mu je kiša natapala uniformu.
Trčao je do ugla, pa do autobuske stanice, pa do keja. Gledao je levo, desno, tražeći onaj stari sivi šešir i pogrbljena leđa. Zaustavljao je prolaznike, pitao ih za starca sa štapom.
Ali ulice su bile puste. Ibrahima nigde nije bilo. Otišao je tiho, onako kako je i živeo.
Toni se vratio u restoran mokar do kože, slomljen. Ušao je unutra, gde su gosti i dalje sedeli. Prišao je onom stolu u uglu. Njegov kolega je već krenuo da ga raspremi i obriše.
“Ostavi to!”, viknuo je Toni, tako jako da su se svi trgli.
Oteo je krpu kolegi iz ruke. Otišao je do šanka, napravio dve nove turske kafe – jednu gorku, jednu slatku – i dve čaše vode.
Vratio se do stola pored prozora. Spustio je tacnu polako, sa poštovanjem. Zatim je iz džepa izvadio malu mesinganu pločicu sa natpisom REZERVISANO i stavio je na sredinu stola.
Od tog dana, sto u uglu restorana “Vidikovac” je uvek bio postavljen za dvoje, sa dve šoljice kafe koje niko nije pio. Gosti su pitali zašto je najbolji sto uvek prazan, a Toni bi im sa suzama u očima odgovarao: “Nije prazan. Tu sede Ibrahim i Alma. Samo ih vi ne vidite.”
Ibrahim se nikada više nije vratio, ali Toni je naučio lekciju života – da se ljubav ne meri godinama, a čovek odelom, već onim što nosi u srcu koje kuca ispod starog kaputa.