Teška se tuga nadvila nad kućom Hasana kovača one zime kada mu je preselila žena Fatima. Ostao je sam kao suva grana na vetru, sa troje sitne dečice koja su još mirisala na majčino mleko. Najstarija Aida imala je tek sedam godina, a mala braća, Osman i Emir, bili su joj do pojasa. Kuća bez ženske ruke brzo zaraste u čemer i paučinu, a deca postanu musava i željna tople reči, ma koliko se otac trudio da ih namiri.
Godinu dana se Hasan borio sa samoćom i nemaštinom, a onda su ga rođaci pritisli da se ženi. “Ne možeš sam, Hasane,” govorili su mu. “Deci treba majka, kući treba domaćica.” Teška srca, Hasan je doveo Merimu, devojku iz gornjeg sela koja je već duboko zagazila u tridesete. Bila je tiha, skromna, ali su je u njenom selu zvali “usidjelica” jer nije imala miraza, pa je niko nije hteo.
Čim je Merima kročila u Hasanovu avliju, mahala je počela da ispreda priče onako kako samo besposlen svet ume. Žene su šaputale na česmi, gledajući ispod oka prema Hasanovoj kapiji: “Jadna ona siročad sa maćehom. Tuđa kost nikad ne greje. Vidite joj lice, oštro je, ta sigurno nema milosti prema tuđoj deci.” Te reči su se širile kao otrov, ulazeći u svaku kuću, pa i u uši male Aide.
Merima je sve to osećala. Videla je kako komšinice ućute kad ona prođe sokakom. Ali najteže joj je bilo u samoj kući. Deca su bila nepoverljiva, zatrovana pričama koje su čula od drugih. Kad bi im Merima prinela sahan sa jelom, gledali su je krupnim, uplašenim očima, kao da očekuju udarac. Mala Aida je sklanjala braću iza svojih leđa kad god bi Merima ušla u sobu, braneći ih od žene koja je došla da im “ukrade” oca.
Ipak, Merima nije rekla ni reč žalbe. Zasukala je rukave i prihvatila se posla. Ribala je pocrnele podove dok nisu zabeleli, krpila je dečiju odeću do kasno u noć, mesila hleb u zoru. Trudila se da kuća zamiriše na dom, da otera hladnoću. Ali zid između nje i dece bio je visok i tvrd. Hasan je to video, bolelo ga je, ali nije znao kako da pomogne. Bio je pritisnut svojim brigama, jer posla u kovačnici je bilo sve manje, a dugova sve više.
Bližio se Bajram, najveći praznik. Celo selo je živnulo. Krečile su se kuće, prali su se ćilimi na reci, a miris halve i baklave počeo je da se širi mahalama. Običaj je bio, odvajkada, da se za Bajram deca “ponove” – da dobiju novu odeću, cipelice, da čisti i lepi izađu pred svet i poljube ruku starijima. Svi očevi su išli u čaršiju i vraćali se sa zavežljajima, samo je Hasan sedeo pred kućom, crn u licu.
Te godine je suša uništila ono malo bašte što su imali, a veresija u dućanu je narasla do plafona. Hasan je prevrnuo svaki džep, svaku fioku, ali nije našao ni banke. Nije imao čime da kupi deci ni najjeftinije platno, a kamoli gotova odela. Gledao je svoju decu kako trče po avliji u iskrpljenim pantalonama i izbledelim košuljama koje su im bile kratke, i srce mu se cepalo od stida. Znao je da će im se druga deca smejati. Znao je da će selo reći: “Eto, maćeha ih ne gleda.”
Noć uoči Bajrama pala je teška kao olovo. Deca su zaspala sanjajući poklone, a Hasan je ostao da sedi na basamacima, pušeći duvan i gledajući u mrak. Osećao se kao najgori otac na svetu. Nije mogao da podnese pomisao na jutro, na onaj trenutak kad će deca ustati i shvatiti da za njih nema ničeg novog, da će morati u starim krpama pred svet.
Merima je izašla iz kuće tiho kao senka. Sela je pored njega, ne govoreći ništa. Dugo su ćutali, slušajući samo cvrčke i lavež pasa u daljini. Na kraju je ona prekinula tišinu: “Šta te muči, Hasane? Čelo ti je mračno kao oblak.” Glas joj je bio blag, ali zabrinut.
Hasan je uzdahnuo duboko, kao da mu se kamen odvalio sa grudi. “Sutra je Bajram, Merima. Sva deca u selu će izaći kao begovići, samo moji siročići kao prosjaci. Nemam, ženo. Nemam ni dinara da im kupim radost. Sramota me je. Sramota me je pred njima, pred tobom, pred Bogom i narodom.” Sakrio je lice u žuljeve dlanove da sakrije suzu koja je izdala njegov ponos.
Merima ga je pogledala onim svojim dubokim, mirnim očima. Nije ga tešila praznim rečima. Ustala je polako i ušla u kuću. Otišla je pravo u njihovu sobu, do starog, rezbarenog sanduka koji je donela iz svoje devojačke kuće. To je bila njena sehara, u kojoj je čuvala sve što je imala od prošlog života.
Podigla je teški poklopac. Unutra je mirisalo na suve dunje i lavandu. Na samom vrhu, pažljivo složene, stajale su njene dimije. Ne obične dimije, već one svadbene, od teške smaragdno-zelene svile, vezene čistim zlatnim koncem. To je bila najvrednija stvar koju je posedovala, uspomena na njenu rahmetli majku, čuvana za “ne daj Bože” ili za njenu sahranu. Uzela ih je u ruke, osetila hladnoću i težinu svile, a onda je iz fioke izvadila velike krojačke makaze.
Celu tu noć, dok je mahala spavala, u maloj sobi Hasanove kuće gorela je petrolejka. Kroz tišinu se čuo samo oštar, nepovratan zvuk makaza koje seku platno – cak, cak, cak – i tiho zujanje stare ručne igle. Merima nije osećala umor, iako su je oči pekle od naprezanja pod slabim svetlom. Gledala je kako se njena svadbeni svila, to zeleno bogatstvo vezeno zlatom, pretvara u male krojeve. Svaki rez bio je bolan, kao da seče deo svoje prošlosti, ali svaki šav bio je molitva za budućnost te dece koja je nisu volela.
Hasan nije smeo ni da proviri u sobu. Čuo je šuškanje i mislio je da žena prepravlja nešto svoje, da se dotera za praznik, kako i dolikuje mladi. Nije hteo da joj smeta, a i nije imao snage da je pogleda u oči, shrvan sopstvenom nemoći. Zaspao je pred zoru na sećiji u kuhinji, teška srca, želeći da se jutro nikad ne pojavi, da ne mora da vidi razočarenje u očima svojih siročića.
Ali jutro je stiglo, sunčano i bajramsko, okupano mirisom svežine. Hasana je probudila graja u avliji. Bio je to dečiji smeh, ali ne onaj tihi, uplašeni na koji je navikao, već zvonki, radosni kikot koji se orio do neba. Skočio je sa sećije, bunovan i zbunjen, pitajući se šta se dešava. Istrčao je napolje na drveni trem i stao kao ukopan, misleći da još uvek sanja.
Nasred avlije, obasjani jutarnjim suncem, stajali su njegovi Aida, Osman i Emir. Ali to nisu bila ona ista musava deca u krpama od juče. Blistali su kao begovski sinovi i kćeri. Dečaci su na sebi imali prsluke i šalvare od najfinije smaragdne svile, opšivene zlatnim gajtanima, a mala Aida se vrtela u haljinici koja je šuštala pri svakom pokretu, presijavajući se kao dragi kamen. Izgledali su nestvarno lepo, dostojanstveno i svečano, kao da su izašli iz najlepše bajke.
Merima je stajala sa strane, naslonjena na zid kuće. Na sebi je imala svoju staru, izbledelu suknju i običnu pamučnu bluzu. Lice joj je bilo sivo od nespavanja, podočnjaci duboki, a ruke izbodene iglama i crvene od rada. Ipak, u njenim očima nije bilo umora, samo blagi, topli osmeh dok je gledala decu kako se dive svojoj novoj odeći.
Hasan je polako spustio pogled sa dece na Merimu, a onda ponovo na tu zelenu svilu. Odjednom mu se steglo grlo. Prepoznao je taj materijal. Znao je šta je to. To su bile njene dimije. Njena venčanica. Njeno jedino blago, jedina vrednost koju je donela u ovaj brak i koju je čuvala kao oči u glavi. Shvatio je da ih je noćas isekla, uništila nepovratno, da bi pokrila njegovu sramotu i obukla njegovu decu.
Noge su mu klecnule. Pao je na kolena tu, na prašnjavi pod avlije, pred tom ženom koju je selo zvalo maćehom. Suze su mu grunule same, krupne kao lešnici. “Merima…” jedva je izustio, glasom koji je podrhtavao. “Šta uradi, ženo Božija? Pa to ti je bila uspomena na majku… To je bilo tvoje zlato…”
Merima mu je prišla polako, spustila svoju grubu, radnu ruku na njegovo rame i obrisala mu suze. “Ustani, Hasane, sramota je da te deca vide da plačeš na Bajram,” rekla je tiho, ali čvrsto. “Uspomene se nose u srcu, moj Hasane, a ne u sanduku. Svila se pocepa i izbledi, a dečija duša se pamti. Neka vide dušmani da siročići imaju majku, i neka niko ne upire prstom u njih.”
Kada su krenuli prema džamiji, držeći se za ruke, celo selo je zanemelo. Žene koje su mesecima ogovarale Merimu na česmi, sada su spuštale glave, crveneći od stida pred prizorom koji nisu očekivale. Ali najveća pobeda nije bila u svili, već u onome što se desilo na kapiji. Mala Aida, koja je do juče bežala, pritrčala je Merimi, čvrsto je uhvatila za ruku i ponosno podigla glavu, pokazujući svima ko joj je sašio haljinu. Tog Bajrama, Hasanova kuća bila je najsiromašnija u mahali po parama, ali ubedljivo najbogatija onim što se novcem ne kupuje.