Danica je bila “gospođa”. U selu, a i šire, znalo se da njena kuća ima najvišu ogradu, najskuplju fasadu i najhladnije sobe. Otkako je ostala udovica sa deviznom penzijom, Danica je sedela u svojoj plišanoj fotelji kao na prestolu i sudila svetu. Ali niko nije bio toliko kriv u njenim očima kao njena snaja Verica. Verica je bila “miraz iz sirotinje”. Došla je u kuću sa jednom kesom stvari, udala se za Daničinog sina Milana, koji je bio dobar, ali previše mek čovek.
“Verice!” viknula bi Danica, udarajući štapom o pod. “Ova kafa ti je opet hladna! Jesam li ti rekla da se fildžan mora zagrejati? Ali šta ti znaš, ti si odrasla na cikoriji i divki. Nisi ti za ovu kuću, nego te moj Milan pokupio s ulice da te spasi.” Verica bi samo ćutala, uzela kafu i otišla u kuhinju da skuva drugu. Ruke su joj bile ispucale od varikine i ribanja, jer Danica nije dozvoljavala da kuća ima i zrno prašine. Verica je bila sluškinja bez plate, otirač za Daničine frustracije.
S druge strane, Danica je imala dve ćerke, Gordanu i Biljana. One su bile njene “zlatne jabuke”. Obe su se udale u Beograd, vozile skupa kola i dolazile samo za praznike, obučene u krzna i svilu. “Jao, vidi moje lepotice,” topila se Danica kad bi ih videla. “Ljubi vas majka. Nemojte vi ništa dirati, uprljaćete ruke. Verica će to. Verice! Postavljaj sto! I donesi onaj bolji servis, ne onaj iz kog ti jedeš.” Ćerke su donosile skupe poklone – parfeme, marame, bombonjere. Verica je donosila čiste gaće i skuvana jela. Danica je ljubila parfeme, a Veričin rad nije ni primećivala.
Godine su prolazile, a Daničina oholost je rasla. Sve do onog utorka. Danica je pričala telefonom sa Gordanom, hvaleći se novim tepihom, kada joj je odjednom ispala slušalica. Reči su joj se zaplele. Ruka je klonula. Srušila se sa fotelje kao posečeno stablo. Težak moždani udar. Hitna pomoć je stigla brzo, ali šteta je bila velika. Danica je preživela, ali je ostala nepokretna leva strana. Nije mogla da ustane, nije mogla sama do toaleta. Govor joj je bio nerazumljiv, samo mumlanje.
Posle dve nedelje u bolnici, doktori su rekli: “Vodite je kući, treba joj nega 24 sata.” Tog dana su stigle “zlatne ćerke”. Gordana i Biljana su ušle u sobu gde je ležala nepokretna Danica. U sobi se osećao težak miris bolesti, pelena i ustajalog vazduha. Gordana je stavila mirišljavu maramicu preko nosa. “Jao, majko… na šta ovo liči,” rekla je, ne prilazeći krevetu. Biljana je gledala u sat. “Doktore, mi ne možemo ovo. Ja radim u banci, Goca putuje… Ko će da je presvlači? Ko će da briše ovo… znate već šta?”
Danica ih je gledala. Oči su joj bile bistre, iako telo nije radilo. Gledala je svoje “zlatne jabuke” u koje je uložila sve. Očekivala je da će reći: “Mi ćemo, mama.” Umesto toga, Gordana se okrenula ka Milanu i Verici. “Slušajte,” rekla je oštro. “Najbolje je da je stavimo u dom. Ima onaj državni u susednom selu. Mi ćemo doplatiti ako treba. Ne možemo mi da uništavamo svoje živote sad. Mama ionako ne zna za sebe.”
Danica je ispustila zvuk, nešto poput jecaja. Znala je za sebe. Čula je svaku reč. Njene mezimice su htele da je bace kao stari nameštaj, jer je “smrdela”. Tada su sve oči bile uprte u Vericu. Onu “sirotinju” koju je Danica ceo život pljuvala.
Verica je stajala pored kreveta, u svojoj ispranoj pamučnoj haljini, dok su “zlatne” sestre u svojim bundama već cupkale ka izlazu, bežeći od smrada bolesti. Milan je ćutao, spuštene glave, navikao da sestre komanduju. “Neće ona nigde,” rekla je Verica tiho, ali glas joj je bio tvrd kao kamen. Gordana je stala na vratima. “Molim? Verice, ne budi luda. Znaš li ti šta to znači? Pelene, hranjenje, kupanje… To je pakao.”
“Znam,” odgovorila je Verica, gledajući pravo u Danicu, čije su oči bile pune straha. “Ali ona je majka mog muža i baka moje dece. Ova kuća je njena. Dok sam ja živa, ona neće u dom da umre među strancima. Idite vi svojim poslovima. Ja ću.” Sestre su se zgledale, slegnule ramenima i otišle brže nego što su došle. Čuo se zvuk motora njihovih skupih automobila. Otišle su u svoje čiste živote, ostavljajući “prljav posao” onoj koju su prezirale.
I tako je počeo Daničin novi život. Život u kojem je zavisila od milosti onog bića koje je godinama gazila. Verica ju je presvlačila pet puta dnevno. Kupala ju je sunđerom, nežno, pazeći na svaku ranu od ležanja. Hranila ju je kašičicom, pasiranom supom, brišući joj usta kao detetu. Danica nije mogla da govori, ali je mogla da oseća. Osećala je Veričine ruke – grube od rada, ali nežne kao svila kad je dodirnu. Nikada, ni jednom, Verica nije rekla ružnu reč. Nikada nije rekla: “Eto ti tvojih ćerki sad.” Samo bi rekla: “Hajde, majka, još jedan zalogaj,” ili “Sad ćemo da promenimo posteljinu da ti bude lepo.”
Jedne noći, Danica je dobila visoku temperaturu. Gorela je. Verica je sedela pored nje celu noć, menjajući joj hladne obloge na čelu. U zoru, Danica je otvorila oči. Usta su joj bila suva kao barut. Pokušala je da kaže “voda”, ali izašlo je samo krkljanje. Verica je odmah skočila. “Žedna si, majka? Evo, sad će snajka.” Prinela joj je čašu vode. Podigla joj je glavu na svoje grudi, onako kako majka drži dete, i polako joj davala gutljaj po gutljaj.
Kada je popila vodu, Danica je skupila svu snagu koja joj je preostala u onoj zdravoj ruci. Uhvatila je Vericu za ruku. Stegla ju je. Iz Daničinih očiju, onih očiju koje su nekada sejale strah i prezir, krenule su suze. Potoci suza. Gledala je Vericu pogledom koji je molio za oproštaj. Pogledom koji je govorio: “Pogrešila sam. Ceo život sam volela pogrešne, a gazila jedinog anđela.”
Verica je razumela. Poljubila je staricu u znojavo čelo. “Znam, majka. Znam. Spavaj sad. Tu sam ja. Ne idem nigde.” Danica je umrla tog jutra, držeći Vericu za ruku. Na sahrani, ćerke su plakale glasno, iza velikih naočara za sunce, pričajući svima kako je “majka bila svetica”. Verica je stajala po strani, tiha, bez crnine, jer crninu nije imala. Ali jedino je ona znala da je Danica otišla mirna, jer je na kraju puta, ipak, popila tu čašu vode iz ruke koja ju je, uprkos svemu, volela ljudski.