Svakog jutra tačno u devet i trideset, hodnicima Doma za starije i nemoćne na splitskom Žnjanu odzvanjao je zvuk lakiranih cipela. Nije bilo potrebno gledati na sat – osoblje je znalo da dolazi šjor Oliver. Iako je zagazio u osamdesetu, Oliver je izgledao kao gospodin iz nekih starih, ljepših vremena. Uvijek u besprijekorno ispeglanom tamnoplavom odijelu, sa bijelom košuljom i kravatom koja se slagala s maramicom u džepu. Mirisao je na “Brion” i more. U ruci je, bez izuzetka, nosio jednu svježu, crvenu ružu.
Mlađe medicinske sestre su ga gledale sa divljenjem, ali i sa tugom koja se nije mogla sakriti. Znale su njegovu rutinu. Znale su da se on sprema za taj posjet kao da ide na prijem kod predsjednika, a zapravo ide u sobu broj 204, gdje ga čeka tišina. “Dobro jutro, šjor Olivere,” pozdravila ga je glavna sestra Ivana na porti. “Jeste li dobro spavali?” “Kao top, moja Ivana, kao top,” nasmijao se Oliver, popravljajući sjediju kosu pred ogledalom u hodniku. “Moram biti uredan. Danas je važan dan. Danas ću osvojiti damu svog života.”
Ivana je samo kimnula, gutajući knedlu. To je govorio svakog dana. Već tri godine. Oliver je nastavio hodnikom, stišćući dršku ruže. Iako je izvana djelovao smireno i veselo, srce mu je udaralo kao bubanj. Svaki korak prema sobi 204 bio je borba protiv straha. Straha da ga danas možda neće ni pogledati. Straha da je ona Marija koju je volio pedeset godina potpuno nestala u magli Alchajmera. Ali on nije odustajao. Ljubav je, vjerovao je Oliver, glagol. To je nešto što se radi, a ne samo osjeća.
Stao je ispred vrata. Duboko je udahnuo, namjestio onaj svoj šarmantni osmijeh kojim ju je davne 1970. oborio s nogu na Rivi, i pokucao. “Slobodno,” začuo se tihi, starački glas iznutra. Oliver je ušao. Soba je bila okupana suncem. Marija je sjedila u fotelji pokraj prozora, gledajući prema otocima. Bila je i dalje lijepa, iako su joj oči bile nekako prazne, staklaste, kao da gledaju kroz stvari, a ne u njih.
Nije se okrenula kad je ušao. Nije skočila da ga zagrli. Nije rekla: “Olivere, stigao si!” Za nju, on je bio samo još jedan čovjek u odijelu koji ulazi u njenu sobu. Stranac. Oliver nije pokazao bol. Nije dozvolio da mu ramena padnu. Prišao je polako, gospodski, i stao ispred nje, blago se naklonivši kao da su na plesnom podiju. “Dobar dan, lijepa gospođo,” rekao je toplim glasom. “Oprostite što smetam. Vidio sam vas s vrata i morao sam ući. Ja sam Oliver. Da li je ovo mjesto pored vas slobodno?”
Marija je polako okrenula glavu. Pogledala ga je od glave do pete. Njene oči su bile zbunjene, ali onda, vidjevši ružu i taj blagi osmijeh, na licu joj se pojavio tračak sramežljivosti. Kao da je ponovo imala dvadeset godina. “Slobodno je…” rekla je tiho, popravljajući šal. “Ali ja ne primam posjete. Muž će mi se ljutiti.” Oliveru je srce preskočilo. Ona se sjećala da ima muža, ali nije znala da taj muž stoji pred njom. “Siguran sam da se gospodin neće ljutiti ako popijemo kavu,” rekao je Oliver i sjeo.
Satima su sjedili tako, on na drvenoj stolici, ona u fotelji. Oliver joj je pričao priče. Nije pričao o njihovom zajedničkom životu, o djeci, o unucima – to bi je samo zbunilo i uznemirilo. Pričao joj je o vremenu, o galebovima koje je vidio na putu do doma, o nekom smiješnom psu ispred pekare. Flertovao je s njom, onako suptilno, starinski. “Imate najljepše oči koje sam vidio u Splitu,” rekao bi, a Marija bi se zahihotala i pocrvenjela, pokrivajući usta rukom. “Ma dajte, gospodine Olivere, vi to sigurno pričate svim bakama ovdje,” odgovorila bi koketno. “Samo onima koje ukradu moje srce na prvi pogled,” namignuo bi on.
U tim trenucima, bolest nije postojala. Nije bilo zaborava, nije bilo pelena, nije bilo lijekova. Postojali su samo muškarac i žena koji se “upoznaju”. Oliver je uživao u njenom smijehu, onom istom smijehu koji ga je držao na životu pola stoljeća. Nije mu smetalo što će ona za deset minuta zaboraviti tko je on. Bio mu je važan ovaj trenutak. Sada. Dok ga gleda kao nekoga tko joj se sviđa.
Oko podneva, došla je mlada medicinska sestra Ana da donese terapiju. Zatekla je prizor koji bi otopio i kamen. Oliver je držao Mariju za ruku i pjevušio joj neku staru dalmatinsku pjesmu, a ona ga je slušala otvorenih usta, kao začarana. Kada je Oliver ustao da krene, poljubio je Marijinu ruku. “Bilo mi je zadovoljstvo, gospođo Marija. Smijem li doći i sutra?” “Oh… pa, ako baš morate,” rekla je ona, ali oči su joj se smijale. “Dođite.”
Oliver je izašao iz sobe, zatvorio vrata i naslonio se leđima na zid. Osmijeh je nestao. Ramena su mu klonula. Težina stvarnosti ga je pritisnula u sekundi. Obrisao je jednu suzu koja je krenula, brzo, da ga nitko ne vidi. Ali sestra Ana je vidjela. Prišla mu je tiho. “Šjor Olivere,” rekla je nježno, stavivši mu ruku na rame. “Mogu li vas nešto pitati? Ne želim biti nepristojna, ali… zašto to radite?”
Oliver ju je pogledao svojim umornim, plavim očima. “Što to, dijete?” “Pa… sve ovo,” pokazala je na njegovo odijelo, na praznu ruku gdje je bila ruža. “Svaki dan se sređujete, svaki dan je osvajate ispočetka. A ona… ona vas ne prepoznaje. Već tri godine ne zna da ste joj muž. Ona misli da ste neki ljubazni stranac. Zar vas to ne boli? Zar nije lakše da samo dođete u trenerci, sjednete i šutite? Zašto se toliko trudite kad ona ionako ne zna tko ste vi?”
Oliver se uspravio. Popravio je kravatu, onako gospodski, i blago se nasmiješio, ali u tom osmijehu je bilo mudrosti koliko i u staroj maslini. “Vidiš, dijete moje,” rekao je tiho, gledajući prema vratima sobe 204. “Istina je. Ona ne zna tko sam ja. Za nju sam ja danas bio Oliver, simpatični stranac. Sutra ću možda biti netko drugi.”
Zastao je, udahnuo miris bolničkog hodnika i nastavio, glasom koji nije drhtao: “Ona ne zna tko sam ja. Ali ja… ja znam tko je ona. Ona je žena koja mi je rodila djecu. Žena koja me njegovala kad sam imao rak. Žena koja je sa mnom gradila kuću od nule. To što je ona zaboravila mene, ne znači da ja smijem zaboraviti nju. Dok god ja znam tko je ona, naša ljubav postoji. A ovo odijelo? Ova ruža? To je najmanje što mogu učiniti za kraljicu koja je izgubila svoje kraljevstvo, ali je još uvijek moja kraljica.”
Sestra Ana je ostala bez teksta, sa suzama u očima. Gledala je za starim gospodinom koji je odlazio niz hodnik, uspravan i ponosan, kuckajući cipelama. Znala je da će sutra u devet i trideset opet biti tu. Obrijan, mirisan, s novom ružom, spreman za još jedan “prvi spoj”.