U selu podno planine, zima je te godine bila oštrija nego ikad. Sneg je zavejao puteve, a vetar je zavijao kao gladan vuk oko starih drvenih kuća. Bilo je Badnje veče. Iz dimnjaka se vio gust dim, a kroz zamagljene prozore nazirala su se svetla jelki i bogatih trpeza. U svakoj kući se slavilo, pucalo se, nazdravljalo se rakijom i vinom. U svakoj, osim u jednoj. Na kraju sela, u maloj, oronuloj kući, živeo je deda Nikola. Sam kao list na vetru.
Nikola je imao sedamdeset pet godina, ruke pune žuljeva i srce puno rana. Već deset godina, svako Badnje veče, Nikola je imao jedan ritual zbog kojeg ga je celo selo zvalo “Ludi Nikola”. Dok su drugi unosili pečenicu, Nikola bi očistio sneg sa simsa svog prozora koji gleda na glavni put, uzeo bi jednu debelu voštanu sveću, prekrstio se i zapalio je. Stajao bi tako satima, gledajući u plamen koji se borio sa vetrom koji je duvao kroz pukotine starog drveta, i čekao.
Čekao je Jovana. Svog sina jedinca. Jovan je pre deset godina otišao stranputicom. Uhvatilo ga je loše društvo, kocka, pa alkohol, i na kraju – teška pljačka. Završio je u zatvoru sa kaznom od dvanaest godina. Od tog dana, Nikola je za selo postao “otac robijaša”. Ljudi su ga izbegavali, ili još gore, sažaljevali. “Ugasi tu sveću, matori!” dovikivali su mu pijani momci prolazeći sankama pored kuće. “Neće se taj vratiti! Taj je zaboravio gde mu je kuća, a i bolje da se ne vraća, sramotu ti je naneo!”
Nikola bi samo ćutao. Nije se svađao. Samo bi rukom zaklonio plamen da se ne ugasi. “Vratiće se on,” šaputao je u sebi. “Danas je Badnji dan. Danas se prašta. Danas se porodica okuplja. Ako vidi svetlo, znaće da ga otac još čeka. Znaće da ima gde da dođe.” Ali godine su prolazile. Prva, druga, peta… deveta. Niko nije dolazio. Sveća bi dogorela do kraja, Nikola bi obrisao suzu, ugasio je i legao u hladan krevet, moleći se Bogu da mu sačuva sina živog i zdravog.
Ove noći, mećava je bila strašna. Vetar je lomio grane drveća. Negde oko osam sati uveče, pod težinom snega, pokidali su se kablovi na banderama. Celo selo je ostalo u mraku. Muzika je stala, svetla su se pogasila. Nastala je neprijatna tišina, koju je remetio samo huk vetra. Samo je jedan prozor u celom selu svetleo. Nikolin prozor. Njegova sveća je i dalje gorela, bacajući dugačku, titrajuću senku na sneg ispred kuće. Bila je to jedina svetlost u kilometrima unaokolo. Svetionik u moru tame.
Nikola je stajao uz staklo, promrzao, umotan u staro ćebe. Noge su ga bolele, oči su mu se sklapale od umora. “Možda su u pravu,” pomislio je prvi put sa gorkom sumnjom. “Možda sam lud. Deset godina… možda je umro, možda je otišao preko granice kad je izašao… možda me mrzi.” Hteo je da dune u sveću. Hteo je da prekine tu agoniju čekanja koja ga je jela iznutra. Podigao je ruku da ugasi plamen. U tom trenutku, kroz zavijanje vetra, čuo je zvuk. Ne, nije vetar. Neko je gazio sneg. Škrip, škrip, škrip. Koraci su bili teški, spori. Nikola je prislonio lice uz hladno staklo. Srce mu je stalo. Tamna figura se izdvojila iz mraka. Čovek u tankoj jakni, pognute glave, jedva se probijao kroz smetove. Išao je pravo ka svetlu. Pravo ka Nikolinom prozoru.
Čovek je stao ispred kuće. Podigao je glavu i pogledao u sveću. Lice mu je bilo obraslo bradom, izmučeno, ali te oči… Nikola bi te oči prepoznao i na onom svetu. Neznanac je prišao prozoru i tiho, promrzlim zglobovima, kucnuo u staklo.
Nikola je drhtavim rukama otključao vrata. Hladan vetar je grunuo u hodnik, noseći pahulje, ali Nikola nije osećao hladnoću. Gledao je u čoveka koji je stajao na pragu. Jovan. Bio je mršaviji nego što ga je pamtio. Lice mu je bilo iscrpljeno, izborano pre vremena, sa ožiljkom iznad oka. Ali bio je to on. Njegov sin. Jovan je stajao pognute glave, ne smejući da pogleda oca u oči. Ruke su mu bile crvene od mraza, bez rukavica. “Mislio sam da su vrata zaključana,” rekao je Jovan tiho, glasom koji je zvučao kao škripa starog drveta. “Mislio sam samo da prođem… da vidim kuću iz daljine i da odem. Nisam imao hrabrosti da kucam.”
Nikola je ćutao, grlo mu se steglo. Jovan je nastavio, dok su mu suze pravile staze kroz prljavštinu na licu. “Ali video sam sveću, tata. Celo selo je u mraku. Samo tvoj prozor svetli. Sijalo je kao… kao da me zove. Kao da mi kažeš da još ima nade za mene. Da nisam otpisani slučaj.” Podigao je pogled, pun straha i nade. “Je l’ to svetlo za mene, tata? Ili sam zakasnio?”
Nikola nije mogao više da izdrži. Bacio je štap kojim se poštapao i raširio ruke. “Za tebe, sine! Za koga drugog nego za tebe!” zaplakao je starac glasno. “Deset godina gori! Deset godina te čekam da dođeš da je ugasiš!” Jovan je pao ocu u zagrljaj. Srušio se na kolena, grleći očeve noge, ljubeći mu ruke, stari kaput, sve što je mogao da dohvati. “Oprosti mi, tata! Oprosti mi za svaku suzu, za svaku sedu dlaku!” jecao je čovek koji je prošao zatvorski pakao, ali kojeg je očeva ljubav slomila.
Nikola ga je podigao. “Ustaj, sine. Na Božić se ne kleči pred ljudima, samo pred Bogom. Ulazi u kuću, smrznućeš se. Ulazi, domaćine moj.” Uveo ga je u toplu sobu. Onu sveću sa prozora nije ugasio. Ostavio je da gori dok sama ne dogori, kao svedok pobede nade nad očajem. Izneo je pred sina sve što je imao – malo suve pršute, sir, turšiju i flašu rakije koju je čuvao za ovaj dan punih deset godina.
Dok su sedeli i večerali u polumraku, uz svetlost sveće i vatre iz šporeta, struja u selu je došla. Svetla su se upalila i u drugim kućama. Komšije su izašle da vide šta se dešava. Videli su Nikolin prozor. Ali više nije bila samo sveća. Videli su dve senke. Starca i mladića. Videli su kako se grle. I oni koji su mu dovikivali “ugasi sveću, matori”, sada su zaćutali. Postideli su se.
Sutradan, na Božićno jutro, Nikola i Jovan su zajedno otišli u crkvu. Nikola je hodao uzdignute glave, držeći sina pod ruku. Jovan je bio obrijan, u očevom starom odelu, čist i uredan. Ljudi su im prilazili, pružali ruku. Nije bilo podsmeha. Samo poštovanje. Jer, te noći, svi su naučili lekciju. Oluja može da ugasi struju, može da sruši drveće, ali ne može da ugasi svetlo roditeljske ljubavi. Ono svetli i kad je najcrnji mrak, čekajući da vrati izgubljene putnike kući.